 |
| Foto: Claudia Ferri via GQItalia.it - GQ SPORT Magazine/ |
Nakon 2017. godine, Massimiliano Allegri je još jednom gostovao italijanskom GQ Magazineu, te u ekskluzivnom intervjuu koji vam prenosimo u cijelosti, govorio o Juventusu i proteklim godinama.
Prije nego što ste se vratili na klupu prošlog jula, proveli ste dvije godine ne trenirajući. To je mnogo vremena za nekoga tvog nivoa. Kako si ih proživio? "Super sam se proveo, osim druge godine kada je izbio Covid, ali vjerujem, tako je bilo svima nama. U februaru 2020, kada je sve to počelo, bio sam u planini sa sinom. Vraćali smo se 8. marta, već je bio nastupio lockdown, te smo se sklonili u našu kuću u Livornu. Na kraju, bile su mi bile potrebne ove dvije godine. Iza mene je osamnaest godina igračke, a potom šesnaest godina trenerske karijere tokom kojih nisam pravio nikakve pauze."
Bez pauze između jedne i druge karijere? "Upravo tako, radio sam bez prestanka, trideset i četiri godine zaredom. Ove dvije godine su bile predivne, pauze mogu biti prepune pozitivnih stvari, sve zavisi kako gledate na iste. Živite situacije koje ste prestali da živite, jer kada radite na velikim nivoima osjećate se kao u centrifugi, a sve dok ste u njoj to i ni ne primjećujete. Onda kada izađete, nađete se s pitanjima šta ste sve propustili, sjetite se da u životu postoji više, prijatelji naprimjer. Jako sam vezan za svoj grad, Livorno, konačno sam tamo proveo neko vrijeme. Bila su to i teška vremena, budući da smo bili zatvoreni, ali sam ih u isto vrijeme proživio lijepo. Fudbal mi je nedostajao, posebno u drugoj godini, ali ga nikada zapravo nisam doživljavao kao opsesiju. Izuzetan sam fatalist i određene se se stvari moraju opustiti, nema smisla forsirati ih."
Ali jeste li neko ko prati fudbal čak i kao običan navijač, ili na to ne možete gledati tek tako? "Prije svega, postoje utakmice koje me fasciniraju. U martu sam gledao meč Real Madrida i Paris Saint-Germaina i zaključio da je to bio fantastičan meč. Bio sam jako uzbuđen gledajući ju, jer je bilo nekih tehničkih poteza od strane igrača od apsolutne vrijednosti. Nila je to demonstracija da šampioni prave razliku u karakteru, u ponosu, pogledajte samo Modrića i Benzemu. Bili su divni. Tokom pauze, više od svega, s vremena na vrijeme išao sam kod svojih prijatelja koji treniraju na amaterskom nivou, na taj sam se način malo zabavljao. Onda bih naravno pogledao i pokoju utakmicu, ali nisam bio u potpunosti opsjednut njima. Malo sam se bio posvetio tenisu, čitao sam, radio neke svoje stvari, doduše nije se moglo mnogo toga, ali dvije godine su dobro prošle. Zapravo, nakon što sam ponovo počeo trenirati, trebalo mi je vremena da se prilagodim pravom ritmu."
Da li vas ova pauza promijenila? U smislu da na drugačiji način gledate na svoj rad? "Naravno, sve se mijenja, mijenja se vaš pristup poslu, mijenja se organizacija, nije se lako odmah naviknuti na određene ritmove. Za mene posao predstavlja i strast i zabavu, inače ne bih mogao to da radim, mislim barem. Uvek sebi ponavljam da ću prestati s radom onog trenutka kada budem umoran od njega ili kada mi se više ne dadne, čime ću se i prestati zabavljati. A ako ne budem u poziciji da to sam shvatim, nadam se da će mi neko od prijatelja reći: 'Prestani, patetičan si'."
Čini se da je još malo rano za to, zar ne? "Ovisi šta neko želi od života! Osoba koja mi je ostala referentnom tačkom je Platini, igrač koji je okončao karijeru u trideset i drugoj godini života. Tu je svakako i ekonomski aspekt, slava, strast... Ali mora se snaći snaga da se shvati kada je ispravno prestati i na koji je način jedinoj ispravno raditi to što radite."
Moguće onda, da biste to mogli, morate imati i nešto drugo u životu, zar ne? Vi ste neko tko je oduvijek forsirao činjenicu da ste iz Livorna, da ste vezani za stare prijatelje, da želite da se vratite tamo da radite svoje stvari... "To je bila i jeste moja snaga. Livorno mi je predstavljao utočište. Kada bih shvatio da stvari više nisu kako treba ili da gubim vezu sa stvarnošću, otišao bih u Livorno i vratio se, recimo, onom što predstavlja stvaran život. Pomogao mi je i u mom poslu, budući da često igramo dole."
I, kakvu vrijednost dajete prijateljstvu? "Izuzetno visoku. Na svu sreću, tamo gdje sam odlazio iza sebe sam ostavljao prijatelje i uživam da im se vraćam kad god to mogu, u Cagliari, Perugiu, Pescaru, Milano. Gdje god odem uvijek iza sebe i ostavim nekog bitnog koga tamo nisam imao po dolasku."
Volite li živjeti u gradovima u kojima radite? "Mnogo, zapravo sam uvijek živio u centru grada. Na taj način osjetite, udišete atmosferu grada, upoznate ljude koji tamo žive. Za mene je to od fundamentalnog značaja. U Torinu se dobro živi, ljudi su jako pristojni i puni poštovanja, a na svoj način ujedno i zabavni. Dobro sam, jako sam miran, čak i ranije kad sam bio mlađi uvijek sam volio da živim u gradu jer tako upoznaš ljude. Upoznaš ih u kafani, pred kioskom se malo proćaska i našali, inače bi život shvaćali preozbiljno i to onda nije dobro."
S Juventusom ili bez njega, da li bi okončao pauzu svakako ove godine? Da li biste bez obzira na Juve vratili treniranju? "Da, bilo je pravo vrijeme za vratiti se. Dosta su me kontaktirali, svakako bih se vratio trenerskom poslu. Mogao sam to i ranije, ali onda su me preuzele lične i porodične stvari. 2018. godine mi je umrla majka, te 2019. nisam želio zalutati predaleko i iskoristio sam priliku da budem blizu Giorgia, mog najmlađeg sina, dok stariji živi u Milanu i samostalan je, Moj otac je u Livornu i mnogo je patio zbog majčinog odsustva. Odluka da se vratim u Juventus, pored činjenice da sam vezan za taj klub, rezultat je i želje da budem uz svog sina, koji s majkom živi u Torinu. Ja sam osoba koja voli da u blizini ima sve pogodnosti."
Međutim, mnogo se priča o Allegriju koji na kraju nikada nije otišao u inostranstvo, u neki od evropskih velikana. "Rekao sam to već i sada se ponavljam, ove sam godine već bio potpisao ugovor s Real Madridom. Onda sam ujutro nazvao predsjednika i rekao mu da neću doći jer sam ipak odabrao Juventus. Zahvalio mi se na tomu."
Da li je postojala sumnja? "Ne, od poziva u Juventus, nisam sumnjao niti trena."
Ipak, trenirati Real Madrid... "Na profesionalnom bi nivou taj potez predstavljao kulminaciju puta. Milan, Juve, Real. Ali u životu ne možete uvijek imati sve i zaista sam sretan i ponosan što sam četiri godine trenirao Milan i što sam sada šesti u historiji kluba kao što je Juventus. Realu sam dva puta rekao ne. Prvi put onomad kada sam obnavljao ugovor s Juveom, rekao sam predsjedniku Reala da sam već bio dao svoju riječ Andrei Agnelliju."
Koji je u stvari predsjednik nečega za što sada možemo reći i da je i vaš klub. Jeste li pronašli drugačiji Juve u odnosu na raniji ciklus? Čini mi se da trenutno vlada drugačija faza... "Tako je. I to je lijep, zanimljiv izazov s kojim se imam sreće suočiti uz pokušaj bivanju onog čemu sam uvijek i sam težio, pobjedama. Kada sam prvi put stigao u Juve, te 2014. godine, sve je bilo drugačije. Antonio Conte je bio odradio sjajan posao s klubom, osvojivši tri titule šampionata i izgradivši izuzetno jak tim koji je trebalo samo usavršavati. Ove godine je ekipa sasvim drugačija od tadašnje, s mnogo mladih igrača - s jakim igračima, ali s manje iskustva. Ali krećemo od jasne osnove, odnosno DNK Juventusa koja se sastoji od upornog vraćanja pobjedama, uz umijeće i spremnost da patiš i da uvijek iskazuješ želju za borbom. Po povratku, pronašao sam grupu izuzetno dostupnih mi momaka, kao i tehnički dobrih. Odmah su mi se stavili na raspolaganje, s velikom željom za radom, što je zapravo element koji vam ovaj klub po dolasku prenosi. Vjerujem da Juve ponovo otkriva osjećaj pripadnosti, što je izuzetno važno za primijetiti u prvom timu, ali i u omladinskom sektoru."
Kad smo kod patnje, iza vas je dosta veoma teških trenutaka tokom ove sezone. Oduvijek ste vjerovali da je Juve jači od načina na koji igra, i to razumijem. Tačno je da nikad ne pričamo o pojedincu, ali ima li igrača u ovom Juventusa koji su vas pozitivno iznenadili? "Divno iznenađenje je bio Danilo. On je šampion, veoma inteligentan, odgovoran momak koji se uvijek stavlja na raspolaganje timu. Već poznamo Bonuccija i Chiellinija, ali Danilo je po mene zaista bio otkriće."
Šta ste rekli Morati u januaru da ga natjerate da ostane u Torinu? "One noći kada je klub prigrabio Vlahovića, nazvao sam Alvara i rekao mu: 'Ne mrdaj odavde jer mi uz njega postaješ mnogo bitniji', i tako je i bilo. Raspravljati o tehničkim mogućnostima Morate je ludost. Normalno je da ako ga zamolite da radi stvari koje nije u stanju, da možda nikad iste neće obaviti na najbolji mogući način, ali ne zaboravimo da mi se bio stavio na raspolaganje i mjesecima igrao na poziciji koja po vokaciji zapravo nije bila njegova."
Šta je s Vlahovićem? "On je mlad dečko, s malo internacionalnog iskustva, koji međutim posjeduje kvalitet, želi i može da se usavršava. I što je najbitnije, ima dovoljno vremena za to. Pred golom pokazuje apsolutnu zloću. Juventus je napravio bitnu kupovinu, u svojoj su generaciji zaista najjači on, Mbappé i Haaland."
Kakav je italijanski fudbal uopšte, na tehničkom nivou? "Osim nekih stvari koje su se promijenile i koje se moraju uzeti u obzir - fizička struktura momaka i globalizacija fudbala, dva faktora koja vrijede, vjerujem da je glavni problem to što se igrači koriste kao trenerovi pokusni zečevi, bilo da je riječ o prvim timovima ili o omladinskom sektoru. Ali fudbal je umjetnost, majka priroda ima svoju težinu. Svako može napredovati, naravno, ali ako je neko nekvalitetan on može postati manje nekvalitetan, ali nikada neće postati dobar. A onaj tko je dobar može postati boljim. Očigledno, mora mu se pružiti organizacija, mora mu se pružiti ideja o igri, ali onda fudbal zapravo ima i psihološku i ljudsku komponentu koja se ne može zanemariti. Postoje igrači koji jedne godine rade dobro, a druge loše, zašto? Zato što su sve to ljudska bića. Nisu svi igrači isti i ne možemo misliti da će stvari koje radimo jedne godine ići dobro tokom svih drugih godina. Djecu se mora učiti fudbalu, jer uz znanje o fudbalu mogu onda igrati gdje hoće. Izazivam bilo koga da zapamti ovo, kada je Ronaldo postigao udarac makazicama protiv Juventusa u Torinu, prethodio je i napad Reala koji je navelo Ronalda da napravi taj gest. Sjećate li se tog napada ili onih makazica? Razliku čini šampion, očigledno ne samo kada zabija, nego generalno, kada igra, kada se brani, kada napada. Onda je očigledno da trener mora spojiti te detalje, jer je očigledno da postoje trenuci u kojima igraču treba reći da radi jedno ili drugo. Trenerova osjetljivost i percepcija igre su od suštinskog značaja, ali ne možete sve svesti na nešto univerzalno. Vjerujem da je naš posao da pokušamo da tehnički dobri igrači u timskom kompleksu igraju najbolje što mogu. Sada pričamo samo o timskoj igri, ali da bi igrali dobro, svih deset mora umjeti propisno dodati loptu, jer ako je prvi dobro doda drugom, a drugi trećem na loš način i napravi grešku, napad staje."
Sada se svijet fudbala, profesionalnog i navijačkog, podijelio na dvoje - one koji preferiraju takozvanu "lijepu igru" i one koji preferiraju pragmatičnost i rezultate. Očigledno je da su ta dva pogleda pojednostavljenja u svojim interpretacijama, svi znamo da je istina u sredini, ali i vi ste završili usred ove rasprave. Kako smo došli do ovog sukoba kojemu nema kraja? "U modi je, zabavno je! Šta je zapravo uradio Guardiola, koji je izvanredan trener? Svi misle, krenuvši od natrag, kupio je golmana koji baca loptu osamdesetak metara. To znači da ljudi često dopuštaju prevariti stvarima koje ne postoje. Na kraju, utakmica se mora dobiti. I nisu svi mečevi isti, a da ne spominjem da ima mnogo različitih 'mečeva' unutar jedne utakmice. U septembru su mečevi drugačiji od martovskih, u martu je potrebna smirenost, psihički pritisak je veći, bodovi vrijede više i lopta postaje manja i teža. To su komponente koje navijači ne procjenjuju na najbolji način posmatrajući fudbal izvana. Potrebno je manje planiranja i više fleksibilnosti i pragmatizma."
Ali da li je to govor koji djeca i igrači razumiju? "Momci se moraju naviknuti na razumijevanje, igrači moraju razmišljati. Želim igrače koji misle svojom glavom i raspravljaju, koji kada imaju loptu i nađu zatvorena vrata umiju pronaći neko drugo rješenje. Ako se ne naviknete da razmišljate, postajete isuviše automatizovani. Ali u fudbalu nema ničega automatizovanoga."