 |
| Foto: Daniele Badolato - Juventus FC/Juventus FC via Getty Images / |
Najuspješniji period u historiji bilo kojeg kluba predstavlja svakako veliku stvar. Ipak, najuspješniji period u historiji zvanično proglašenog drugog najboljeg kluba 20. vijeka je nešto što će se trebati sagledati sa zadrškom, tek kroz koji godinu, moguće i deceniju, kako bi se uopšte bila mogućom shvatiti ozbiljnost projekta započetog tog maja 2010. godine pod vodstvom Andree Agnellija kojem je predata dirigentska palica familijarnog kuba, ali i prvog mu od mnoštva budućih genijalnih izbora, Giuseppea Marotte.
Vrijeme je zaista najbolji pokazatelj. Sjećam se da u to doba nisam lično bio prezadovoljan sazivom igračkog kadra kojeg je trebao predvoditi tada već nekadašnji kapiten Stare dame, Antonio Conte. Nisu to bile promjene igračkog kadra u odnosu na dvije razočaravajuće sezone, koja bi mi tada garantovale konkurentnost nad tadašnjim liderima italijanskog šampionata. Kratkovidnom laiku poput mene, još uvijek ne. Trebalo mi je par godina da shvatim i sagledam okvire tog strašnog projekta koji je prijetio da zasjeni Italiju, da Juventus vodi na svoje mjesto u vrhu ne samo italijanskog, nego i globalnog uspjeha. Projekt gradnje stadiona, izgradnja Continasse, financijske samoodrživosti kluba, kao i jačanje globalnog branda su stvari koje su još i tada već bile u poodmakloj fazi, kao ideja začeta od ranijeg vrha kluba. Ali, čini se da nije postojao bolji dvojac za realizaciju i rukovođenje istim. Rađao se prvi ciklus najuspješnijeg doba Juventusa. I vodio je kao osvajanju Apeninskog poluostrva.
Tri godine su prošle izuzetno brzo. Conte je, vođen plahom naravi i internim nezadovoljstvom, napustio kormilo Juventusa, ali ovog puta nisam imao niti malo sumnje u Juventusov nastavak i rast dominacije. Osnova projekta u Marotti i Andrei ostala je netaknuta. Ciklus je tek prirodno prerastao u novi, veći, glamurozniji, sigurniji. Doveden je Massimiliano Allegri, a tim, što vlastitim kvalitetama, što prkosom probuđenim od strane tada već bivšeg šefa stručnog štaba koji je u najmanju ruku ograničio mogućnosti grupe riječima kako će Italija još dugo sačekati na svog predstavnika u finalu Lige prvaka, prosto letio do novog evropskog vice-uspjeha. Juventus je nakon dvije pune decenije došao na prag trona Evrope.
Ipak, berlinsko finale donosi novo evropsko razočarenje, novog u nizu za nas koji tada još uvijek nismo mogli sagledati opsežnost ponovnog rađanja feniksa, nečemu što je tada još prije pet godina bilo nezamislivo i najvećim optimistima među Juventinima. Klub napuštaju tri jako bitna elementa igračkog kadra Stare dame, ali da li i to donosi konačan krah? Nekima možda i bi, ali dvojcu s vrha torinskog giganta, zasigurno ne.
Začeti projekt donio je i financijski rast i jasnu viziju povratka Stare dame na dugo željeni tron Evrope. Samoodrživost kluba kao jedan od temeljnih načela Andreinog Juventusa je nakon pola decenije lokalnog uspjeha otvorio vrata skupljim investicijama, popunjavanju nastalih rupa kvalitetnim kadrom i nastavku održivosti konstantne revolucije tima, tima koji je novoobnovljenim sjajem crno-bijelog dresa postajao sve primamljivijom destinacijom pulenima koji su uz svoj talent s pravom snivali basnoslovne fudbalerske karijere. Majstori svog zanata su održali ravnotežu tima, te iako ne vođeni isključivo željama ili potrebama Massimiliana Allegrija, ipak isotm omogućili da tim povede do novog evropskog finala i uokviri svojih pet izuzetno uspješnih godina u prijestolnici Piemontea.
Kada govorim o najuspješnijem historijskom periodu Juventusa, govorim o čudesnih devet Scudetta u nizu i svih onih popratnih trofeja prikupljenim u hodu koji su vjerovatno i previše olako shvaćeni. Prosječnom navijaču Juventusa su osvajanja lokalnih trofeja postala prirodnim, titule su se počele slaviti gotovo unaprijed. Juventus nije imao konkurente u Italiji. Barem ne izvan Continasse.
Ipak, s određene, opet ne tako daleke distance, siguran sam da bih sada gotovo hirurškim preciznošću mogao označiti moje poimanje početka kraja tog historijskog perioda. Naravno, želio bih ovdje naglasiti da pri pomenu kraja ne možemo narušiti sve dobro napravljeno u prošlom periodu. Juventus je sagradio ozbiljnu infrastrukturu, globalne temelje budućih uspjeha. Međutim, ostaje žal da je možda moglo sve otići i nekim drugim tokom. Mogao bih kao i bezbroj puta do sada pisati o Mercatima, o igračima ili trenerima. Koji od njih možda jesu ili nisu nikad smjeli doći u obzir, o tom ću nekom drugom prilikom. Sad zapravo mislim tek o simptomima prouzrokovanim nekim drugim virusom koji se zavukao u vrh Juventusa i tada tek podmuklo prijetio rastu lovorika. Virus zvani instant uspjeh. Odbacivanje vrijednosti koje su činile Juventus Juventusom. Odbacivanje jednog poimanja Juventusa, težnja ka pokoravanju svijeta uz odbacivanje projekta koji je podrazumijevao strpljenje. Juventus je srljao u nešto što očito nije bio u stanju ispratiti na nivou kakav je zahtijevao taj pokušaj.
Kao posljedica istog uslijedio je i strah. Stigla je logična i prirodna smjena onoga što sam smatrao nezamjenjivim, onog liderskog dvojca koji je na vidjelo iznio teoriju o preporođenom feniksu, koji se samoodrživo, pa ne bih imao obraza reći presporo, ali prkosno i sigurno dizao u nebesa. Koji je nudio blistavu i nadasve sigurnu budućnost. Andrea Agnelli je stao na stranu dotadašnjeg Marottinog prvog čovjeka, sada njegovog dželata, Fabia Paraticija i klupsku legendu potpredsjednika kluba, Pavela Nedveda, te ujedno najavili novu eru Juventusa. Novi DNK, uspješniji, glamurozniji, atraktivniji. Uspjeh više nije bio dovoljan, u Torinu je najavljen spektakl. Rođen je novi Juventus. Ispunjen sjajnim šampionima, ali i s nikad izrađenijim disbalansom svlačionice. Shodno tomu, rađa se i nova potreba, kasna dob započetog rizika se treba iskoristiti i Juventus više nije imao svo vrijeme svijeta. Svjetska klasa je tražila kvalitetniju podršku, nepotreban rizik je zahtijevao novi, i sve to pod vodstvom novog, neiskusnijeg čelništva.
Juventus riječima predsjednika predstavlja kompaniju, a u gigantskim kompanijama opstaju samo najjači. Najjači ne griješe. Greške se nerijetko pripisuju slabijim. Brojni promašaji, a pri tom ne mislim striktno na imena već radije na neuspjeh uravnoteženja preočitog disbalansa u kvaliteti kadra, vodio je do prvih, rekao bih nizu, smjena trenera.
Allegrija je smijenio Sarri, koji je rekao bih više od samog novog identiteta i grba predstavljao odricanje svega onoga što je do tada Juventus činilo Juventusom - a Sarrija ubrzo i Andrea Pirlo. Trener kojeg se bukvalno požurivalo s odbranom Završnog rada kako bi i zvanično pred evropskim auditorijem mogao voditi fudbalski klub. Međutim, koliko god Pirlo bio stručan u zanatu kojeg je pod krinkom genijalca pekao na sredini terena, u samoj vatri fudbala, očekivao ga je zadatak koji bi, siguran sam, u nedoumice stavio mnogo iskusnije trenere. Neuravnoteženost Juventusu gasi i posljednji ciklus najboljeg historijskog perioda.
Juventus gubi vjerovatno jedinu priliku da terminom "decima" ukrasi svoje blistave knjige historije, otvori novi pojam u rječniku italijanskog i evropskog klupskog uspjeha. Juventus poklanja titulu nečemu čega se prelako odrekao. Ne, koliko god razmišljao o Marotti i sve očitijem novom šampionu Italije, Juventus gubi titulu od strane onoga čime se do prije nekoliko godina mogao dičiti. Juventus je poražen od samoga sebe.
Kako dalje? Kreiranjem novog projekta, odnosno nastavkom procesa koji se ne zaustavlja niti na trenutak u klubu tih razmjera. Niti jednu od tih prekretnica u vječnom projektu do sada nisam mogao sagledati isuviše jasno u samom začetku istog, te se neću praviti niti da razumijem današnji, barem ne u granicama u okviru kojih bih sebi dao za pravo da isti ocjenjujem ispravnim ili lošim. Međutim, vjera u sposobnost odlučivanja trenutnog saziva čelništva kuba mi je ozbiljno poljuljana. Vjera u projekt u kojem je svlačionica oteta od historijski italijanske kičme mi ne miriše na dobro. Veterani koji su pokazali da umiju novopridošlicama prenijeti duh Juventusa i sami definitivno klonu pred i njima nepoznatim. A takvi su i dani pred nama. Očekuje nas nepoznato, ali i nada da će duh Juventusa kakvog smo zavoljeli ipak prevladati. Duh opstaje nad svim sićušnim elementima prolaznosti koji su kroz 124 godine protutnjali kroz hodnike Juventusa.
I promjene bi valjalo vidjeti čim prije. Već u srijedu kada će Stara dama u odgođenom trećem kolu, tamnoj mrlji sezone Serie A, odmjeriti snage s Gattusovim Partenopeima. Već tu svi pojedinci Juventusa imaju priliku pokazati drugo lice i pri tom ne mislim samo na dešavanja na terenu. Razmišljam i o izjavama nakon utakmice, u pristupu u kojem se nadam da će se konačno početi preuzimati odgovornost naspram uobičajenih pridika o pristupu o kojem očigledno nitko ne mari, kao i o rješenjima izlaska iz sada već svima jasne krize.
Cilj se unutar šampionata drastično promijenio. Od legendarne devete odbrane titule šampiona u nizu, Juventus tek treba da izbori plasman u Ligi prvaka. Da spasi što se spasiti da. Pitanje koje sve više pobuđuje interes sportske štampe Italije o tomu tko će naslijediti Pirla, ili će popularni Maestro nastaviti kormilariti Bianconerima, bi ipak trebalo ostaviti za dan odluke. Problemi su ipak dublje prirode, ali o tom po tom, idemo iz utakmice u utakmicu, a naredna je već pred vratima.