 |
| Foto: Baris Seckin/Anadolu Agency via Getty Images / |
Leoni per... agnelli - igra riječi kroz naslov filmskog ostvarenja Roberta Redforda iz 2007 - Lions for Lambs ("Leoni per agnelli", na italijanskom, naslov na ex-Ju području preveden kao - "Glineni golubovi" ili "Jaganjci i lavovi", a koji je zapravo metafora koja se koristi za kontroverzni opis koncepta herojskih vojnika pod zapovjedništvom nesposobnih zapovjednika, prim. prev). Hrabrost Pereza i Agnellija i strukturalna greška Superlige. Prava etika i apsurdne optužbe protiv Juvea, Milana i intera za utjecaj na šampionat kojim vladaju već 70 godina... Prenosimo vam interesantan članak koji je zapravo transkript razgovora - poruke - razmišljanja Vincenza Marangia, jednog od urednika Radio Bianconera.
Od nezasluženog poraza protiv Atalante prošle nedjelje pa sve do bolne pobjede ove srijede protiv Parme, čini se da je prošla godina, a ne samo tri dana. Toliko da se gotovo više nismo sjećali onoga što se dogodilo u Bergamu i gotovo smo zaboravili da se sredinom sedmice i odigravalo kolo Serie A. "Godina" u kojoj je Juventus u liku predsjednika Andree Agnellija primio težak udarac, završivši u vrtlogu nasilne narodne nacionalne ravnodušnosti.
Klasna borba bogatih prerušenih u siromašne, podržana uslovljenom štampom i zavedenim, loše informisanim, potaknutim i, konačno, eksploatisanim stanovništvom.
Kost prepirke bila je rođenje Superlige, ambicioznog projekta, ali izgrađenog prebrzo jer je kolaps sistema zahtijevao ubrzanje koje je zavelo organizacionu mašinu, čineći je napadljivom i ruševnom za svega 48 sati.
Superliga u kojoj su trebali sudjelovati samo Juventus, Milan i inter, klubovi optuženi za rizik monopolizacije Serie A... te iste Serie A koja je kroz posljednjih 70 godina u 57 navrata dijelila titule Juventusu, Milanu i interu, ostavljajući mrvice (13 naslova) spram ostalih devet različitih timova. Istinska oligarhija koja je, osim u rijetkim i izuzetnim trenucima, prikazivala silnu moć nekolicine (tri) bitnih klubova, očito superiornih u odnosu na sve ostale kako po ekonomskoj moći, tako i po tradiciji i organizaciji. Samo tri ekipe vladaju već 70 godina, ali čini se da to nitko nije primijetio do te mjere da ih je spriječilo optužiti iste za narušavanje ravnoteže u Serie A.
Koje ravnoteže?
Razlika između bogatih i siromašnih uvijek je postojala čak i kad smo punih usta pričali o našem šampionatu kao najljepšem na svijetu. Jedina prava prelazna faza između romantičnog i modernog fudbala desila se u decembru 1995. godine "Bosmanovom presudom" koja je omogućila besplatno kretanje igrača nakon isteka njihovog ugovora, uspostavljajući između ostalog ukidanje gornje granice broja stranaca u timovima. Slobodno kretanje igrača je pokrenulo pražnjenje blagajni klubova i sve veći utjecaj na njihove budžete, a mladi italijanski fudbaleri su naišli na oštru konkurenciju stranih fudbalera koji su sa sobom donijeli privlačnost egzotike.
Ali od 1995. godine pa do danas 22 od 24 titule šampionata su još jednom podijelili Juventus (13), Milan (4) i inter (5), dominacijom prekinutom na trenutak tek naslovom Rome koja je, da bi prekinula 18 godina dug post, upala u dugove u trenutku kada se krajem 2003. godine našla s oko 665 miliona eura akumuliranog duga, te je stoga bila prisiljena na restrukciju otvorivši vrata Capitaliji (koju je kasnije preuzeo Unicredit).
Druga pauza u oligarhije Juvea, Milana i intera vidjela se i godinu dana ranije, kada je u sezoni 1999/2000 Cragnottijev Lazio osvojio šampionat, čije će predsjedništvo kulminirati 2002. godine s devet obveznica s ukupno 1,125 milijardi eura vrijednosti duga. Cragnotti je pozvan da se ukloni i prepusti u ruke banaka sve svoje tvrtke, uključujući i Lazio. U Tužilaštvu u Rimu je 2003. godine upisan u registar osumnjičenih, pod optužbom za lažni bankrot.
Od pomenuta dva osvajanja Scudetta od strane rimskog dvojca pa do danas, naslov prvaka Italije prepušten je staroj trojci. I opet, uvijek iznova. Oni koji su sada bili spremni da učestvuju u Superligi, a koja je pala već za dva dana, bili su optuženi da su rizikovali mogućnost monopolizacije Serie A.
Ali o čemu zapravo pričamo? Čista demagogija i apsolutno sljepilo.
Fudbal je romantičan za djecu koja sanjaju da sutra postanu fudbaleri, dok škole fudbala postaju sve manje sretne, budući da se oni koji bi trebali biti tehnički treneri radije osjećaju poput "malih Guardiola" i u fudbalskim školama predaju časove iz taktike.
Za one momke koji sanjaju o postajanju velikim šampionima i koji takve oponašaju čak i ako ne igraju za njihov omiljeni tim. Jer, na kraju krajeva, vezanost za određeni dres nekog fudbalskog kluba kao i njegova kapetana kakvu smo pamtili iz generacije koja je prethodila "Bosmanovoj presudi", ne pripada i novoj generaciji koja je navikla pratiti šampione koji svoj dres ljube zbog mode, a ne iz ljubavi.
Ali lakše je demagogizirati romantiku i strast nego prihvatiti promjene i ići im u susret.
Da li je Superliga rođena prije svega kao trik omiljenih klubova kako bi se zaštitili od upravljačkih grešaka kakve stvaraju dugove?
Da, to je istina. I to nije fer, jer meritokracija uvijek mora zadržati svoj dio učinka, ali ako se savezi pokažu nesposobnima predložiti nove načine i rješenja za spašavanje klubova koje sanjaju mladići i pri tom samo iskorištavaju klupsku privlačnost i potrošnu moć, što zauzvrat omogućava porast ljubavi spram velikim šampionima, tada fudbal neće biti spašen. S druge strane spas će pronaći mnogi, isuviše veliki broj predsjednika koji počivaju poput balasta na sistemu koji ih nagrađuje umjesto da ih tjera na rast.
To se zove poslovni rizik. Omalovažavaju se Perez i Agnelli, dežurni krivci, ali sve dok postoje oni koji promjenu pokušavaju ispuniti, pa i iz lične koristi, nada će postojati.
Javnost bi se trebala mnogo manje oslanjati na demagogiju klaunova koji ni ne poznaju etimologiju riječi ETIKA.