 |
| Foto: Alexander Pohl/NurPhoto via Getty Images |
Širom crno-bijelog svijeta postavlja se jedno pitanje. Koliko može Sarrijev Juventus? Odgovor nije jednostavan, previše je varijabli kako bi se mogao donijeti jednostavan zaključak. Rekao bih - mnogo, ali ne i bez određenih preinaka.
Uvodna četiri kola italijanskog šampionata nerijetko su kroz prethodnu deceniju bivala tek pokazatelj moći Juventusa koji je davao sebi za pravo lošiji start prouzrokovan namjernim tempiranjem forme za proljeće i najbitnije okršaje u Evropi. Juventus je u tim godinama izgledao tromo na startu šampionata, ali je u sebi nosio ogromno samopouzdanje da u svakom trenutku može riješiti utrku za Scudettom u svoju korist. Na klupama je imao dvojicu trenera koji su, rekao bih, imali više u rukavima od Sarrija, a ovdje prvenstveno mislim na zatečeno stanje u klubu, iako se potonjem mora priznati da u grupi ima neka nevjerovatna imena.
Dolazak Antonia Contea 2011. godine je bio pun pogodak. Nekadašnji kapiten Stare dame, poznat po svojoj osonini istinskog vođe izvanredno je legao Bianconerima koji su u tom trenu prolazili kroz izuzetno tešku fazu. Preuzeo je tim koji je vapio da Italiji pokaže da vrijedi više do dva sedma mjesta u nizu, a ispravna pojačanja od strane Giuseppea Marotte i kompanije su dovela da Juventus uskoro okupi ponajbolji vezni i odbrambeni red Italije, ako ne i svijeta. Conte je kroz tri sezone dokazao da može gospodariti Italijom... ipak, u Evropi je bilo teže. Pristup koji je pokazivao podno Apenina pokazao se isuviše ziheraškim i presporim za kraća natjecanja u vidu Lige prvaka. Pored trijumfa nad manjim klubovima, iako se i tu znao podmetnuti pokoji promašaj, nisu predstavljali dovoljnu akumulaciju prednosti da protiv većih Juventus odigra na sigurno. Juventus je morao napadati u svim utakmicama, a Conteov sistem se činio nepodobnim i nedovoljno fleksibilnim u prilagodbi protivniku.
Tri godine poslije, Contea je naslijedio Massimiliano Allegri. Ta promjena nije dočekana sa oduševljenjem u velikom broju pristalica Juventusa koji su tog istog Allegrija tri godine ranije gledali kako s klupe Milana polaže oružje pred noge Contea. Ipak, Allegri se kroz narednih pet sezona pokazao nevjerovatno dobrim potezom Agnellija i njegovog generalnog direktora Giuseppea Marotte koji su poput proroka predvidjeli uzlaz torinskog giganta na narednu stepenicu evolucije. Toskanac će kroz pet godina postati drugim najtrofejnijim trenerom u historiji Juventusa, a jedna ga odlika ipak krasila više od ostalih. Allegri je bio vrstan taktičar. Upravo ta odlika je dozvolila Juventusu da korak po korak prisvoji ideje novog trenera bez da tokom transformacije izgubi korak za ostatkom Italije koja je već tada čeznula za osvetom. Allegri je bio dovoljno fleksibilan da se prilagodi, kako timu kojeg mu je u amanet ostavio njegov prethodnik, već i da samoj Evropi zada udarac, pretvorivši plijen kojem su se svi veći klubovi radovali u nezadrživu zebru koja je galopom stigla do finalne utakmice za tron Evrope. Ipak, kroz 90 minuta, pa i onih 90 za dvije godine, Allegri je ipak položio oružje pred kvalitetnijim protivnicima. Tih 90 minuta nije dozvoljavalo da iskoristi taktičku nadmoć i izvlačeći najbolje od onog što je imao u rukama nadmudri protivnike kojima će u narednim godinama kroz 180 minuta pokazivati da se i protiv njih itekako može igrati.
Pet Allegrijevih godina je prošlo, a čelništvo kluba, ovoga puta bez Giuseppea Marotte, odlučilo je da je vrijeme za novu promjenu, za novi evolucijski skok. Izuzetan brz razvoj Stare dame na globalnom nivou ponukao je čini se čelništvo da dominaciju Italijom prošire na Evropu i da ubrzaju proces napretka. Stara dama predvođena sada dvojcem koji se tokom prethodnih godina držao uglavnom u sjeni Marotte odlučio se za Maurizija Sarrija, italijanskog internacionalca koji je upravo s Chelseajom osvojio Ligu Evrope. Nema tog zaljubljenika u italijanski Calcio koji neće priznati da je uživao gledati Sarrijev efikasni Napoli i raspoloženja među Juventinima su još jednom bila podvojena.
Nalazimo se u ranom periodu sezone i Bianconeri, gledajući isključivo na tabelu, rade dobar posao. Nakon četiri kola Stara dama drži odličnu drugu poziciju s bodovnim zaostatkom od dva boda za Conteovim interom. "Odličnu" kažem prije svega jer Bianconeri igrački nisu pokazali previše. Istina, Juventus igrom na mahove je pokazao izuzetnih 60 minuta susreta protiv Napolija, da bi odmah poslije toga istresla unutrašnju pometnju i primila tri pogotka za 10 minuta. Susreti protiv Parme i Hellas Verone, s pravom opravdani umorom, što od teških priprema, do putovanja u Madrid, potvrdili su da je Sarrijev tim još u ranoj fazi stvaranja i da će biti potreban duži period kako bi ugledali pravo naličje Sarrijeve ideje.
Sada se vraćam na prvobitno, možda i ključno pitanje. Koliko može Sarrijev Juventus? Mnogo. Već u prvoj sezoni? Mislim da po prvi put u pola decenije Juventus nema sve konce u svojim rukama da može s pravom potvrditi da jedinog protivnika u Italiji imaju u samome sebi. Ovoga puta mišljenja sam da glavnog konkurenta nemaju u onom istom Napoliju koji je kroz tu istu polovinu decenije konstantno puhao za vrat Staroj dami, ali kroz isti period i potvrdio da će se planine prevrnuti prije nego se šampionski mentalitet usvoji podno Vezuva.
Ovog puta Juve za glavnog konkurenta imaju onog istog Antonia Contea koji se dokazao upravo podigavši palog velikana i skinuvši skalp samouvjerenom. Uzevši u obzir da mu iza leđa stoji onaj isti Giuseppe Marotta, inter mi ostavlja dojam da imaju tim spreman da itekako ugrozi nacionalne ambicije Juventusa. inter je u prethodnim sezonama na mahove pokazivao da mogu dobro početi sezonu, ipak, u isto vrijeme su taj rani period krasile ne takovdobre izvedbe uz veću količinu sreće. Povukao bih paralelu - upravo onakve kakve danas iskazuje Juventus. Ovaj današnji inter čini se da po zadovoljstvo cijele anti-Juventusovske Italije ima ideju i da zna po što je došao.
Može li Sarrijev Juventus zadržati tron Italije? Rekao bih da, ali bojim se da ukoliko ne požure, a pri tom mi Sarri ne izdaje osobnost prilagodbe timu koji je pokazivao Allegri kada se povinuo prethodnikovim idejama i tranzicijski proces učinio bezbolnim i neprimjetnim, ne ostavljam nemogućim da prekasno ugledamo istinsku Sarrijevu ideju. Ono što se moglo primijetiti iz ipak jako rane faze sezone je da konkurenti za naslov Scudetta nemaju namjeru čekati Staru damu.
S druge strane ovoga puta Evropa je naklonjenija Juventusu nego li Apeninsko poluostrvo. Bianconeri na žrijebanju nisu dobili pretešku grupu, iako je jasno da lake grupe u Ligi prvaka zaista ne postoje, te se čini da se Bianconeri samim imenima u igračkom kadru izdvajaju kao sigurni konkurenti za nokaut fazu takmičenja. Srećom, ista kreće tek u drugoj polusezoni i nadamo se da će do tada Bianconeri bljesnuti u punom sjaju Sarrijeve ideje. Ipak, hoće li se kasno buđenje pokazati dovoljno brzim da u Italiji ne pogube konce, ostaje nam tek da vidimo. Juventus će zasigurno ili ostati, ili opet postati strahom i trepetom. Sav globalni napredak, porast prihoda i odlučniji EXOR donijet će neminovno. Međutim, sve to čini se upravo takvim, globalnim, namjenjenim još blistavijoj budućnosti, ali bojim se da ne tako onim što je pred nama u tekućoj sezoni o kojoj je u ovom tekstu riječ. Ono što jeste sigurno, Bianconere, ali i ostatak Italije očekuje mnogo uzbudljiva sezona.