 |
| Foto: Ju1897.net portal |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
POGLAVLJE III
Nigdje nije kao kod kuće: Stadioni Juventusa
Od svog nastanka 1897. pa do 2012. godine Juventus je proživljavao nešto poput nomadske egzistencije. Njihove rane utakmice igrale su se i na Parco del Valentina, kao i na Parco Cittadella, prije nego su se preselili na Velodrome Umbrto I gdje su i osvojili svoj prvi Scudetto 1905. godine. Od tada, Juve će se preseliti na Stadio di Corso Marsiglia gdje će i ostati sve do 1933. godine, osvojivši tu i četiri naredne titule prvaka.
Desilo se to u vremenu kada je Edoardo Agnelli odlučio sagraditi malo selo Villar Perossa u planinskom predjelu Pinerolo. Edoardo se preselio sa cijelom familijom u zdanje koje se i danas održava, uključujući i privatnu crkvu u kojoj su kršteni svi članovi familije Agnelli, gdje su potom vjenčavani i na kraju i pokopani. Iz Juventusove perspektive, najbitniji dio priče bio je sagrađeni stadion koji je postao dom Bianconera koji su iz Torina bježali tokom Drugog svjetskog rata.
To mjesto je do 1980. godine ostalo glavni trening centar, a nakon toga redovna ljetna destinacija za predsezonske pripreme tima. Vremenom će moderni fudbal primorati klub da se i sam priključi turnejama izvan Italije. Omogućilo je to organiziranje prestižnijih prijateljskih utakmica, bolji trening centri su pružali i bolje uslove za pripreme, a istom dozvoljavalo i većem broju posjetilaca da posmatra te susrete što je klubu ujedno donosilo i veću zaradu.
Od tada će se Juventus vraćati svakog ljeta kako bi odigrao tradicionalni susret sa najboljim igračima iz sopstvenog pomlatka. Podržavajući se historije i tradicije Stare dame, ova utakmica postala je poznata kao "Partita in famiglia", ili utakmica unutar familije. U dodatku na duh događaja, ovoj utakmici kao što i sam naziv nalaže gotovo uvijek prisustvuju i familije igrača, dok klupske navijačke skupine tog dana zaboravljaju na sve međusobne nesuglasice.
Navijači pristižu i entuzijazmom pružaju podršku svom timu, a svaki posjet Juventusa Villar Perosi uvijek stvara jedinstvenu i izvanrednu atmosferu prepunu uličnih štandova. Različite generacije Agnellijevih bi sjedili pokraj terena gledajući utakmicu poput roditelja kada gledaju svoju djecu u parku, a maleni gradić bi jednom godišnje oživio posjetom jednog od najslavnijih svjetskih klubova.
Klupski trajni stadion bit će sagrađen po naređenju Il Duce Benito Mussolinija, kako se grad Torino pripremao da ugosti Svjetske studentske igre 1933. godine. Stadion za taj događaj, ujedno i ikonska Tore di Maratona biti će sagrađena za zapanjujućih osam mjeseci. Juventus će taj stadion sve do 1989. godine nazivati svojom kućom, a niti trofeja nije nedostajalo budući da su Bianconeri u međuvremenu upisali još 19 naslova prvaka Italije i sedam trofeja osvajača Coppa Italia, pri tom dodavši iznad grba dvije zvijezde za sportska dostignuća prema kojim svaka od njih predstavlja deset osvojenih titula prvaka zemlje.
Potom se Juventus preselio na Stadio delle Alpi, dizajniran od strane Studio Hutter. "Alpski stadion" je sagrađen kako bi ugostio Svjetsko prvenstvo 1990. godine, kao i Gascoignove polufinalne suze. Kombinovani tim Juventusa i Torina će prijateljskom utakmicom sa Portom i pobjedom rezultatom od 4:3 uveličati inauguraciju stadiona, na kojem će Bianconeri osvojiti narednih sedam titula prvaka Italije, kao i dva trofeja osvajača Coppa Italia. Navijači su prezirali stadion zbog brojnih problema sa vidljivošću zarad atletske trake, koja ironijom nikada nije ugostila takav vid takmičenja tokom svojih 19 godina postojanja.
Međutim, kako je Juventus privlačio podršku cijelog poluostrva, predstavljalo je to osnovni razlog što je kavernosni stadion rijetko bio ispunjen. Naime, prosjek posjete iznosio je 38.000 što nipošto nije bilo blizu stvarnom kapacitetu od 67.229 mjesta. Nema boljeg primjera za tu neposjećenost od utakmice Coppa Italia iz 2002. godine protiv Sampdorije kojoj je prisustvovalo svega 237 gledaoca. Navijači Juventusa su raštrkani diljem zemlje i Stara dama postala je najpračeniji tim u gotovo svim drugim arenama, što je rezultiralo smjelim potezima poput odigravanja "domaćih utakmica" na stadionima diljem Italije.
Prvi od takvih poteza desio se tokom sezone 1994/95 kada je donesena odluka da se obje domaće utakmice u okvirima polufinala i finala Kupa UEFA održe na San Siru. Ova odluka je donesena nakon što su te iste godine domaći susreti sa CSKA Sofijom, Maritimom, Admirom Wacker Mödling i frankfurtskim Eintrachtom bili jako loše posjećeni na delle Alpiju.
Upravo je to putovanje od 126 kilometara u Milano privuklo maksimalnu posjećenost od 80.754 gledaoca koji su imali priliku gledati Staru damu kako ukupnim rezultatom od 4:3 nadmašuje dortmundsku Borussiju i u finalu sa dva pogotka Dine Baggia slavi trijumf protiv Parme.
Samo nešto više od godinu dana kasnije, Juventus će doseći do još jednog velikog finala, savladati Ajax i podiči trofej Lige prvaka po tek drugi put u svojoj historiji. Čudnom koincidencijom ovaj događaj ispunit će do vrha još jedan italijanski stadion, a riječ je o rimskom Stadio Olimpicu. Još jednom je podbacio delle Alpi na kojem je nešto ranije tek 55.000 ljudi gledalo polufinalnu pobjedu nad francuskim Nantom.
Juventusa, željnog da svijetu pokaže ispunjen stadion, čekalo je novo putovanje. Nakon gostujuće pobjede u Parizu nad osvajačem Kupa UEFA visokim rezultatom od 6:1, Juventus je ugostio uzvrat UEFA super kupa 1996. godine u Palermu na Stadio Renzo Barbera. Sicilijanski stadion je tim Marcella Lippija bodrio punih tribina, a UEFA-inom odlukom je "samo" 35.100 posjetilaca imalo priliku posmatrati kako Alessandro Del Piero i Gianluca Vialli čineći dio jednog od najdominantnijih timova u bližoj historiji osiguravaju još jedan trofej.
Juve će se u posljednjoj sezoni pod Marcellom Lippijem mučiti i na kraju sezone 1998/99 izboriti svega učešće u InterToto kupu. Pod vodstvom Carla Ancelottija Juve je osvojio taj dosta ismijavani trofej, ali također nakon još jednog putovanja. Ovoga puta došao je red na Cesenin stadion koji je bio rasprodat za svaki susret tog natjecanja. Ceahlăul Piatra Neamt, Rostselmash i Rennes su stizali u Cesenu i redom bili savladani u zastrašujućoj atmosferi, a Bianconeri su slavili primivši u sva tri susreta samo jedan pogodak.
Čak će i tokom sezone 2005/06 Scudetto biti podignut u nepoznatom okruženju. Pobjeda je proslavljena nakon gostujuće pobjede nad Regginom, ali ipak na Barijevom San Nicoli, budući da su Amaranti zbog suspenzije svoje domaće utakmice odigravali izvan svog Stadio Oreste Granilla. Uprkos udaljenosti od 886 kilometara između Torina i grada u Apugliji, titula se proslavila pred skoro 59.000 gledatelja. Bilo je to doba kada su Del Piero i David Trezeguet lansirali 29. titulu Juventusa prije nego je iste godine izbio Calciopoli skandal.
Naposljetku, u okviru sezone 2010/11 u terminu kada je U2 koncertom zasjenio kvalifikacijsku rundu za Ligu Evrope, Juventus je ugostio Shamrock Roverse na rasprodatom Stadio Alberto Braglia u Modeni (kapaciteta 18.000), obilježavajući novu etapu u nomadskom životu, a sve u cilju bijega sa loše dizajniranog delle Alpija. Juventus će se u svojoj povratničkoj sezoni 2006/07 u okviru Serie B vratiti na preuređeni i preimenovani Stadio Olimpico.
2012. godine, glavni problem u Serie A predstavljali su neadekvatni stadioni. Od zastarjelog rimskog Olimpica do prevelikog San Nicole u Bariju, svi su timovi, barem na papiru imali plan o preseljenju u nove, namjenske stadione. Mnoge od ovih utopističkih ideja kakva je Cittadella Viola predstavljena od strane Fiorentine naišle su na prepreke, bilo da po pitanju pronalaska financijskih sredstava do nedostatka pomoći od strane lokalnih ministarstava.
Nakon neuspjeha da ugoste bilo koji od tekućih internacionalnih takmičenja, uprkos brojnim prijedlozima da ugoste Svjetsko i Evropsko prvenstvo, nacionalni fudbalski klubovi počeli su uviđati da moraju sami pronalaziti sredstva za pomenute projekte kako ne bi sami i duplje pali naspram evropskih konkurenata, budući da je UEFA-in financijski Fair-Play počeo zaživljavati.
Gotovo svi stadioni u Serie A u vlasništvu su gradskih vijeća, a klubovi plaćaju poprilično visoku kiriju zarad privilegije nastupa na istim- Napolija na primjer igranje na San Paolu košta 600.000 eura po sezoni uprkos činjenicama da pomenuti stadion ne pruža komoditet kakav priliči klubu koji se takmiči u okviru Lige prvaka. Kao rezultat toga, Napoli je inkasirao svega 14 miliona eura od ulaznica u sezoni 2011/12 uprkos prosječnoj gledanosti utakmica od 40.000 gledaoca.
Takve brojke o posjećenosti su čak i Juventus napravile ljubomornim, budući da je italijanski klub sa najbrojnijim navijačima imao u istoj sezoni prosjek od tek 23.000 posjetioca na tribinama, što ga je po istom svrstavalo na posljednje mjesto od 20 najelitnijih klubova Evrope, te tek na jedanaesto mjesto po posjećenosti u okvirima italijanske Serie A. Sigurno je da je tom doprinijelo i igranje na torinskom Olimpicu kapaciteta od svega 28.000 gledaoca, kao i jednim od prvih žrtava Calciopoli skandala. Skandal, kao i kasnije opadanje prihoda, primorali su napuštanje od plana renoviranja delle Alpija, ali zahvaljujući radu Jean-Claude Blanca, sličan projekat je kompletiran.
Ovaj novi dom zamijenit će relikviju Svjetskog prvenstva iz 1990. godine i bit će sagrađen na istom mjestu. To će donijeti Juventusov konačan raskid sa Olimpicom, koji će uskoro biti još jednom preimenovan, ovoga puta slaveći historiju drugog torinskog kluba u naziv "Il Stadio Grande Torino". Ovaj dom predstavlja deveto trajno prebivalište mnogo-putujućih Bianconera, a njegov kapacitet je smanjen na 41.000 sljedećih mjesta koji su sada mnogo bliže smješteni terenu nego je to bilo slučaj na delle Alpiju.
Uprkos troškovima od oko 120 miliona eura, projekat je bio visoko finansiran i od prodaje prava na imenovanje Sportfiveu, koji će kasnije ista prava pokušati prodati za 75 miliona, kao i inkasirati profit od 20 miliona eura po prodaji određenog zemljišta Nordiconadu. To je značilo da će novi dom u kojeg su ušli u avgustu 2012. godine Bianconere koštati svega neto 25 miliona eura u prilično sjajno odrađenom poslu.
Klub je također uspio zaključiti i brojne unosne ugovore sa sponzorima, kao i utrti put novim prihodima kakvi ne bi bili ostvarili da je Juventus nastavio dijeliti vlasništvo sa gradskim vijećem. Investitorima je sada bilo mnogo prihvatljivije što je Juventus mogao ponuditi pristup svome brendu, te nije bilo iznenađenje vidjeti kako Sony, te Cartasi i Barocco pružaju ruku klupskom čelništvu kako se dan inauguracije primicao.
Ipak, više od troškova, profita ili bilo čega drugog bitan je povratak na stadion koji je u potpunosti u vlasništvu kluba, sa osjećajem kakav nije egzistirao na Olimpicu, delle Alpiju ili Communaleu. Kakvo god ime bude nosilo, ovo fantastično zdanje će, konačno, Juventinima značiti dom.
Desilo se to u vremenu kada je Edoardo Agnelli odlučio sagraditi malo selo Villar Perossa u planinskom predjelu Pinerolo. Edoardo se preselio sa cijelom familijom u zdanje koje se i danas održava, uključujući i privatnu crkvu u kojoj su kršteni svi članovi familije Agnelli, gdje su potom vjenčavani i na kraju i pokopani. Iz Juventusove perspektive, najbitniji dio priče bio je sagrađeni stadion koji je postao dom Bianconera koji su iz Torina bježali tokom Drugog svjetskog rata.
To mjesto je do 1980. godine ostalo glavni trening centar, a nakon toga redovna ljetna destinacija za predsezonske pripreme tima. Vremenom će moderni fudbal primorati klub da se i sam priključi turnejama izvan Italije. Omogućilo je to organiziranje prestižnijih prijateljskih utakmica, bolji trening centri su pružali i bolje uslove za pripreme, a istom dozvoljavalo i većem broju posjetilaca da posmatra te susrete što je klubu ujedno donosilo i veću zaradu.
Od tada će se Juventus vraćati svakog ljeta kako bi odigrao tradicionalni susret sa najboljim igračima iz sopstvenog pomlatka. Podržavajući se historije i tradicije Stare dame, ova utakmica postala je poznata kao "Partita in famiglia", ili utakmica unutar familije. U dodatku na duh događaja, ovoj utakmici kao što i sam naziv nalaže gotovo uvijek prisustvuju i familije igrača, dok klupske navijačke skupine tog dana zaboravljaju na sve međusobne nesuglasice.
Navijači pristižu i entuzijazmom pružaju podršku svom timu, a svaki posjet Juventusa Villar Perosi uvijek stvara jedinstvenu i izvanrednu atmosferu prepunu uličnih štandova. Različite generacije Agnellijevih bi sjedili pokraj terena gledajući utakmicu poput roditelja kada gledaju svoju djecu u parku, a maleni gradić bi jednom godišnje oživio posjetom jednog od najslavnijih svjetskih klubova.
Klupski trajni stadion bit će sagrađen po naređenju Il Duce Benito Mussolinija, kako se grad Torino pripremao da ugosti Svjetske studentske igre 1933. godine. Stadion za taj događaj, ujedno i ikonska Tore di Maratona biti će sagrađena za zapanjujućih osam mjeseci. Juventus će taj stadion sve do 1989. godine nazivati svojom kućom, a niti trofeja nije nedostajalo budući da su Bianconeri u međuvremenu upisali još 19 naslova prvaka Italije i sedam trofeja osvajača Coppa Italia, pri tom dodavši iznad grba dvije zvijezde za sportska dostignuća prema kojim svaka od njih predstavlja deset osvojenih titula prvaka zemlje.
Potom se Juventus preselio na Stadio delle Alpi, dizajniran od strane Studio Hutter. "Alpski stadion" je sagrađen kako bi ugostio Svjetsko prvenstvo 1990. godine, kao i Gascoignove polufinalne suze. Kombinovani tim Juventusa i Torina će prijateljskom utakmicom sa Portom i pobjedom rezultatom od 4:3 uveličati inauguraciju stadiona, na kojem će Bianconeri osvojiti narednih sedam titula prvaka Italije, kao i dva trofeja osvajača Coppa Italia. Navijači su prezirali stadion zbog brojnih problema sa vidljivošću zarad atletske trake, koja ironijom nikada nije ugostila takav vid takmičenja tokom svojih 19 godina postojanja.
Međutim, kako je Juventus privlačio podršku cijelog poluostrva, predstavljalo je to osnovni razlog što je kavernosni stadion rijetko bio ispunjen. Naime, prosjek posjete iznosio je 38.000 što nipošto nije bilo blizu stvarnom kapacitetu od 67.229 mjesta. Nema boljeg primjera za tu neposjećenost od utakmice Coppa Italia iz 2002. godine protiv Sampdorije kojoj je prisustvovalo svega 237 gledaoca. Navijači Juventusa su raštrkani diljem zemlje i Stara dama postala je najpračeniji tim u gotovo svim drugim arenama, što je rezultiralo smjelim potezima poput odigravanja "domaćih utakmica" na stadionima diljem Italije.
Prvi od takvih poteza desio se tokom sezone 1994/95 kada je donesena odluka da se obje domaće utakmice u okvirima polufinala i finala Kupa UEFA održe na San Siru. Ova odluka je donesena nakon što su te iste godine domaći susreti sa CSKA Sofijom, Maritimom, Admirom Wacker Mödling i frankfurtskim Eintrachtom bili jako loše posjećeni na delle Alpiju.
Upravo je to putovanje od 126 kilometara u Milano privuklo maksimalnu posjećenost od 80.754 gledaoca koji su imali priliku gledati Staru damu kako ukupnim rezultatom od 4:3 nadmašuje dortmundsku Borussiju i u finalu sa dva pogotka Dine Baggia slavi trijumf protiv Parme.
Samo nešto više od godinu dana kasnije, Juventus će doseći do još jednog velikog finala, savladati Ajax i podiči trofej Lige prvaka po tek drugi put u svojoj historiji. Čudnom koincidencijom ovaj događaj ispunit će do vrha još jedan italijanski stadion, a riječ je o rimskom Stadio Olimpicu. Još jednom je podbacio delle Alpi na kojem je nešto ranije tek 55.000 ljudi gledalo polufinalnu pobjedu nad francuskim Nantom.
Juventusa, željnog da svijetu pokaže ispunjen stadion, čekalo je novo putovanje. Nakon gostujuće pobjede u Parizu nad osvajačem Kupa UEFA visokim rezultatom od 6:1, Juventus je ugostio uzvrat UEFA super kupa 1996. godine u Palermu na Stadio Renzo Barbera. Sicilijanski stadion je tim Marcella Lippija bodrio punih tribina, a UEFA-inom odlukom je "samo" 35.100 posjetilaca imalo priliku posmatrati kako Alessandro Del Piero i Gianluca Vialli čineći dio jednog od najdominantnijih timova u bližoj historiji osiguravaju još jedan trofej.
Juve će se u posljednjoj sezoni pod Marcellom Lippijem mučiti i na kraju sezone 1998/99 izboriti svega učešće u InterToto kupu. Pod vodstvom Carla Ancelottija Juve je osvojio taj dosta ismijavani trofej, ali također nakon još jednog putovanja. Ovoga puta došao je red na Cesenin stadion koji je bio rasprodat za svaki susret tog natjecanja. Ceahlăul Piatra Neamt, Rostselmash i Rennes su stizali u Cesenu i redom bili savladani u zastrašujućoj atmosferi, a Bianconeri su slavili primivši u sva tri susreta samo jedan pogodak.
Čak će i tokom sezone 2005/06 Scudetto biti podignut u nepoznatom okruženju. Pobjeda je proslavljena nakon gostujuće pobjede nad Regginom, ali ipak na Barijevom San Nicoli, budući da su Amaranti zbog suspenzije svoje domaće utakmice odigravali izvan svog Stadio Oreste Granilla. Uprkos udaljenosti od 886 kilometara između Torina i grada u Apugliji, titula se proslavila pred skoro 59.000 gledatelja. Bilo je to doba kada su Del Piero i David Trezeguet lansirali 29. titulu Juventusa prije nego je iste godine izbio Calciopoli skandal.
Naposljetku, u okviru sezone 2010/11 u terminu kada je U2 koncertom zasjenio kvalifikacijsku rundu za Ligu Evrope, Juventus je ugostio Shamrock Roverse na rasprodatom Stadio Alberto Braglia u Modeni (kapaciteta 18.000), obilježavajući novu etapu u nomadskom životu, a sve u cilju bijega sa loše dizajniranog delle Alpija. Juventus će se u svojoj povratničkoj sezoni 2006/07 u okviru Serie B vratiti na preuređeni i preimenovani Stadio Olimpico.
2012. godine, glavni problem u Serie A predstavljali su neadekvatni stadioni. Od zastarjelog rimskog Olimpica do prevelikog San Nicole u Bariju, svi su timovi, barem na papiru imali plan o preseljenju u nove, namjenske stadione. Mnoge od ovih utopističkih ideja kakva je Cittadella Viola predstavljena od strane Fiorentine naišle su na prepreke, bilo da po pitanju pronalaska financijskih sredstava do nedostatka pomoći od strane lokalnih ministarstava.
Nakon neuspjeha da ugoste bilo koji od tekućih internacionalnih takmičenja, uprkos brojnim prijedlozima da ugoste Svjetsko i Evropsko prvenstvo, nacionalni fudbalski klubovi počeli su uviđati da moraju sami pronalaziti sredstva za pomenute projekte kako ne bi sami i duplje pali naspram evropskih konkurenata, budući da je UEFA-in financijski Fair-Play počeo zaživljavati.
Gotovo svi stadioni u Serie A u vlasništvu su gradskih vijeća, a klubovi plaćaju poprilično visoku kiriju zarad privilegije nastupa na istim- Napolija na primjer igranje na San Paolu košta 600.000 eura po sezoni uprkos činjenicama da pomenuti stadion ne pruža komoditet kakav priliči klubu koji se takmiči u okviru Lige prvaka. Kao rezultat toga, Napoli je inkasirao svega 14 miliona eura od ulaznica u sezoni 2011/12 uprkos prosječnoj gledanosti utakmica od 40.000 gledaoca.
Takve brojke o posjećenosti su čak i Juventus napravile ljubomornim, budući da je italijanski klub sa najbrojnijim navijačima imao u istoj sezoni prosjek od tek 23.000 posjetioca na tribinama, što ga je po istom svrstavalo na posljednje mjesto od 20 najelitnijih klubova Evrope, te tek na jedanaesto mjesto po posjećenosti u okvirima italijanske Serie A. Sigurno je da je tom doprinijelo i igranje na torinskom Olimpicu kapaciteta od svega 28.000 gledaoca, kao i jednim od prvih žrtava Calciopoli skandala. Skandal, kao i kasnije opadanje prihoda, primorali su napuštanje od plana renoviranja delle Alpija, ali zahvaljujući radu Jean-Claude Blanca, sličan projekat je kompletiran.
Ovaj novi dom zamijenit će relikviju Svjetskog prvenstva iz 1990. godine i bit će sagrađen na istom mjestu. To će donijeti Juventusov konačan raskid sa Olimpicom, koji će uskoro biti još jednom preimenovan, ovoga puta slaveći historiju drugog torinskog kluba u naziv "Il Stadio Grande Torino". Ovaj dom predstavlja deveto trajno prebivalište mnogo-putujućih Bianconera, a njegov kapacitet je smanjen na 41.000 sljedećih mjesta koji su sada mnogo bliže smješteni terenu nego je to bilo slučaj na delle Alpiju.
Uprkos troškovima od oko 120 miliona eura, projekat je bio visoko finansiran i od prodaje prava na imenovanje Sportfiveu, koji će kasnije ista prava pokušati prodati za 75 miliona, kao i inkasirati profit od 20 miliona eura po prodaji određenog zemljišta Nordiconadu. To je značilo da će novi dom u kojeg su ušli u avgustu 2012. godine Bianconere koštati svega neto 25 miliona eura u prilično sjajno odrađenom poslu.
Klub je također uspio zaključiti i brojne unosne ugovore sa sponzorima, kao i utrti put novim prihodima kakvi ne bi bili ostvarili da je Juventus nastavio dijeliti vlasništvo sa gradskim vijećem. Investitorima je sada bilo mnogo prihvatljivije što je Juventus mogao ponuditi pristup svome brendu, te nije bilo iznenađenje vidjeti kako Sony, te Cartasi i Barocco pružaju ruku klupskom čelništvu kako se dan inauguracije primicao.
Ipak, više od troškova, profita ili bilo čega drugog bitan je povratak na stadion koji je u potpunosti u vlasništvu kluba, sa osjećajem kakav nije egzistirao na Olimpicu, delle Alpiju ili Communaleu. Kakvo god ime bude nosilo, ovo fantastično zdanje će, konačno, Juventinima značiti dom.
Preveo i uredio Denis Vuk, sva prava zadržana / Ju1897.net portal.