![]() |
Juventus u predsezoni 2015/16 |
"Još nisam bio u timu, ali sam već bio član Juventusa. Već te noći sam vidio veličinu kluba u koji sam stigao. Umjesto da pričamo o porazu, Claudio Marchisio me pozvao k sebi i rekao ono što sam nekoliko dana sebi vrtio kroz glavu, još uvijek ne vjerujući svojim ušima. Rekao mi je, spremi se, naredne godine moramo osvojiti sve. On nije razmišljao o porazu, on je već planirao što od sutra moramo osvojiti. Poslije mi je bilo jasno, stigao sam u klub koji nema vremena za tješenje, u klub koji uvijek gleda u budućnost, u klub u kojemu samo pobjeda dolazi u obzir," izjavio je par mjeseci kasnije Paulo Dybala, jedan od klinaca koji će u toku sezone pokazati sav svoj raskoš talenta.
Ipak, nije krenulo bajno. Tek što su oni isti Juventini uspjeli potisnuti žal Berlinske noći, stigle su nove prepreke. Klub je, pored Llorentea i Comana, najavio odlazak Pirla, Teveza, na kraju i Vidala. Okosnicu onoga Juventusa koji je desetke dana ranije bio na pragu vrha Evrope. Klub je postupio džentlmenski, dopustivši Pirlu i Tevezu da nastave tragati za svojim srcem. Pomalo nenadano, Juventus je doveden u situaciju da mora pošto po to tražiti zamjene na tržištu za, može se zasigurno reći, tri ključna igrača, tri nosioca igre iz prethodnih sezona. Prinove su pristizale, ali uprkos stručnosti čelništva, veliki broj ljudi je sumnjao u kvalitetu pojačanja. Paulo Dybala, Mario Lemina, Alex Sandro, Mario Mandžukić, Hernaes, Sami Khedira, Simone Zaza, Daniele Rugani, Norberto Neto, te Juan Cuadrado, došli su poprilično tiho, a pred nama je bila možda i jedna od najuzbudljivijih sezona u posljednjih par godina.
I doista je krenulo tako. Krenulo je sa osvajanjem Supercoppa Italiana u Šangaju, ali i domaćim porazom od Udinesea u okviru prvog kola šampionata, kojemu je prethodio najlošiji start Juventusa u historiji najtrofejnijeg kluba Italije. Stigli su i porazi od Rome, te Napolija, a javnost Italije je sezonu Bianconera upisala propalom, te naslov prvaka već dodijelila oktobarskim šampionima. Massimiliano Allegri trpio je teške kritike italijanske štampe, i uopšte italijanske javnosti. Svih... samo ne čelništva Stare dame koja je imala vjeru. 10. kolo šampionata donijelo je novi poraz podmlađenog tima ozbiljno poljuljanog samopouzdanja.
I kada se najmanje nadate čudu, kada mislite da se svjetlo na obzoru lagano gasi, položeno je tlo za rast nečeg čudesnoga - velikog Juventusa koji prijeti da zatre svaku decenijsku nadu ostalih članova Serie A da u skorijoj budućnosti dođu do tračka slave. Rođen je Juve koji je od tog 28. oktobra i poraza od Sassuola napravio nešto što su samo rijetki mogli da predvide: Massimiliano Allegri vodio je svoje pulene kroz narednih 25 kola šampionata, iz kojih su osvojili 73 od mogućih 75 bodova, oborili brojne klupske i ligaške rekorde, i tri kola prije kraja osigurali petu titulu prvaka Italije u nizu, poduhvat koji nije pošao nikomu za rukom u Italiji još od 30-tih godina prošlog vijeka dok je Apeninskim poluostrvom harao strašni Carcianov tim u Quinquennio d'oro.
Dybala je postao razjareni lav koji će još dugo ulijevati strah u kosti golmana Serie A, Pogba je svima dokazao sposobnost nošenja tereta Juventusove 10-ke i pokazao još jednom zašto se o njemu govori u superlativima, te pretendentu da skoro postane najboljim igračem svijeta. Mandžukić je donio sve što se od njega tražilo u vidu požrtvovnosti, ali i iskustva rasnog golgetera, a Alex Sandro uz Samia Khediru i Maria Leminu svim Bianconerima prenio tople pozdrave od genijalnog skaut tima na čelu sa Giuseppeom Marottom.
U Juventusu je pokrenut ciklus koji će nadamo se još mnogo godina pisati sportsku historiju, kako nacionalnu, tako i svjetsku. Ciklus koji vrača osmjehe u Italiju, i nadu u ponovno oživljavanje italijanskog Calcia u kojeg smo se svi zaljubili, a kojeg nema bez šampionskog i evropskog Juventusa.