27. decembar je bio izuzetno važan dan za Bianconere. Pored pobjeda, podario je dva velikana, dva heroja koji su u crno-bijelom dresu pokazivali samo najbolje.
1931. godine na današnji dan u Swansea, Vels, rodio se William John Charles, u Italiji poznatiji kao John Charles ili "Il Gigante Biono" (Nježni div, prim. aut.). Velšanin je značio za jednog od najuspješnijih internacionalaca Serie A ikada u vremenu provedenom u Juventusu. Između 1957. i 1962, igrao je pored legendi poput Omara Sivoria i Giampiera Bonipertia, Charles i njegovi Bianconeri dominirali su italijanskim fudbalom. Nakon dvije godine provedenim u mladim kategorijama Swansea, te decenije u Leedsu, Juventus je ponudio tada ogromnih 65 hiljada funti da ga odvede u Italiju, a transfer je bio predobar da bi se odbio i John Charles je i oficijelno postao Bianconero. Juventus, usprkos tomu što je u to vrijeme bio jedno od najpoznatijih imena u svjetskom fudbalu, bio je u lošoj poziciji za njih sa 6 godina bez osvojenog Scudetta, i bili su se čak doveli u situaciju da igraju za opstanak u Serie A. Prvobitno je bilo dogovoreno, da ukoliko Juventus ne uspije zadržati status prvoligaša, da dogovor sa Charlesom otpada, iako je Charles već sudjelovao na treninzima Bianconera. Po dolasku, Charles nije sumnjao da će tim iz Torina izboriti opstanak i da se može naviknuti na život u Italiji. U svojoj autobiografiji, Charles je redovno uspoređivao luksuzni život u Juventusu naspram onog u Leedsu, i kako italijani mnogo ozbiljnije shvataju svoje karijere sa striktnim dijetama naspram britanske "kulture ispijanja alkohola." Međutim ovo nikada nije predstavljalo problem za Charlesa. Mnogi su predviđali kako će se Charles mučiti u Italiji i kako se neće uspjeti naviknuti kulturi Italije, kao niti stilu italijanskog fudbala, ali pokazalo se obratnim čim se Charles pojavio na fudbalskom terenu. Charles je prvi put "osjetio slast" italijanskog Calcia 08. septembra 1957. godine u utakmici sa Hellas Veronom u kojoj je postigao pobjedonosni pogodak za konačnih 3:2. Međutim, pored herojskog nastupa, Charles je svojim komentarima opisivao kako mu je bilo teško u svome prvom nastupu u Serie A, i kako je imao osjećaj "kako trči kroz zidove" sa italijanskom catenaccio filozofijom koja je bila posebno izražena u to vrijeme. Ostala dva strijelca tog dana bili su argentinac Omar Sivori i kapiten ekipe Giampiero Boniperti, a Charles je upravo sa njima u narednim godinama činio ubitačnu "tridentu". U svoja dva sljedeća nastupa za Bianconere, Charles je oba puta postigao pobjedonosne golove i već tada postao ljubitelj navijača Juventusa. U svojoj prvoj sezoni u Torinu je završio kao najbolji strijelac lige sa 28 postignutih golova. Postao je tadašnja senzacija i izabran je za "najboljeg igrača godine u Italiji." Njegov izuzetan odnos i način na koji je prihvatao neke od težih prekršaja na terenu mu je dao novi nadimak "Il Gigante Buono". Radije nego da uzvrati udarac, on bi pružao ruku svome "krvniku" i bio je prvi igrač koji je izbacio loptu van terena kako bi se ozljeđenom igraču pružila neophodna medicinska pomoć. Njegova primanja su bila ogromna u odnosu na one koje je mogao primati u Engleskoj, gdje je u to vrijeme postojalo ograničenje. Postao je slavan, družio se sa filmskim zvijezdama i živio u fantastičnoj vili u Torinu, sa mnoštvom novih automobila i motora parkiranim ispred nje. Usprkos velikom domaćem uspjehu, osvajanjem trostrukog Scudetta i dva puta Coppa Italije, Charles nije bio u mogućnosti da donese evropski uspjeh u Italiju. U vremenu dok je Evropom dominirao Real Madrid, najviše što su uspjeli jeste četvrt finale sa Špancima, koji je Juventus izgubio rezultatom od 3:1 u Play-off utakmici u Parizu. Nakon pet godina provedenih u dresu Bianconera i sa 93 postignuta gola iz 155 nastupa, Velšanin i njegova familija je odlučila vratiti se u Englesku. Nakon igračke karijere pokušao se i kao trener, međutim sa ne previše uspjeha zbog nedostatka discipline. Propali poslovi su za malo Charlesa koštali slobode zbog neplaćanja poreza, i završio je daleko od raskošnog načina života na koji je bio navikao kao igrač Juventusa. Ipak, na kraju je dobio priznanje koje je i potpuno zaslužio. Naime, 1997. godine, navijači Bianconera su ga na 100-godišnjicu postojanja kluba izabrali za najboljeg internacionalca. On je nastavio primati brojna priznanja, uključujući CBE (priznanje od strane engleskog kraljevstva - "Commander of the Most Excellent Order of the British Empire," prim. aut.), nagradu mira od strane grada Swansea, a zapadna tribina Elland Roada i dan danas nosi njegovo ime. Preminuo je 21. februara 2004. godine u Wakefieldu, Engleska, pri starosti od 72 ljeta.
 |
| William John Charles, CBE |
1936. godine na današnji dan Juventus Virginia Rosette je u okviru 13. kola Serie A gostovao Milanu na Stadio San Siro, te slavio pobjedu rezultatom od 4:3. Davne nedjelje se u listu strijelaca čak tri puta upisao Felice Placido Borel, poznatiji kao Borel II, te jednom Guglielmo Gabetto za pobjedničku, odnosno Aldo Boffi, Remo Cossio, te Eliseu Gabardo za domaću stranu. Stara dama je u sezoni 1936/37 završila na 5. poziciji italijanskog šampionata sa sedam bodova zaostatka za šampionskom generacijom Bologne.
1942. godine na današnji dan na rasporedu su bile utakmice 13. kola Serie A, a Juventus Cisitalia predvođena Felice Borelom je gostovala Romi na Stadio Nazionale del P.N.F. Gosti su poveli u 32. minutu preko Pietra Magnia, a vodstvo je potvrdio Giuseppe Meazza 20 minuta poslije. Do kraja je rimska Vučica uspjela samo ublažiti poraz od strane Bianconera kasnim golom Renata Cappellinia. Stara dama je sezonu 1942/43 završila na trećoj poziciji tabele Serie A sa sedam bodova zaostatka za gradskim rivalima.
1950. godine na današnji dan u Torinu rodio se legendarni Roberto Bettega. Roberto je značio za iznimno inteligentnog igrača, i zasigurno u svoje vrijeme napadača kojeg su se protivnici ponajviše plašili. Zbog iznimne polivalentnosti Bettega je mogao igrati i na sredini terena, kao i u špicu napada. U prvim godinama profesionalne karijere igrao je na poziciji centralnog napadača, da bi kasnije bio često prebacivan na mjesto seconda punte, ili čak trequartiste. U kasnijim godinama, zbog sijede kose bobi je nadimak "La penna bianca" (Bijelo pero, prim. aut.), nadimak koji je kasnije nosio i Fabrizio Ravanelli. Kako je rođen u Torinu, Bettega se priključio Juventusovoj Primaveri sa jedanaest godina. Sa 19 godina posuđen je Vareseu u Serie B, gdje je sa svojih 15 golova predvođen Nilsom Liedholmom izborio plasman u Serie A. Isti trener je tada još samo talentovanog mladića opisao: "Bettega spaja ogromnu atletsku snagu sa impresivnim tehničkim vještinama. On je posebno jak u zraku, ali ni sa nogama nije ništa slabiji. Posjeduje sve što je potrebno da se izgradi iskustvo koje će ga napraviti silom na koju treba ozbiljno računati." Po povratku u Juventus debitirao je protiv Catanie 27. septembra 1970. godine, u utakmici u kojoj je postigao pobjedonosni gol. Upala pluća, simptomi tuberkuloze, i razne nedaće nisu pokolebale Bettegu da postane jedna od najvećih legendi svih vremena torinskih giganata, u dresu u kojem je nastupio 490 puta, te pri tomu 179 puta tresao protivničke mreže. Bettega je u dresu Bianconera nastupao punih 13 godina (1970-1983), te je profesionalnu karijeru završio u redovima Toronto Blizzarda. Sa Starom damom osvojio je 7 Scudetta (u sezonama 1971/72, 1972/73, 1974/75, 1976/77, 1977/78, 1980/81, 1981/82), 2 Coppa Italia (u sezonama 1978/79 i 1982/83), te Kup UEFA u sezoni 1976/77. Italijanski Capocannoniere iz sezone 1979/80 je u nacionalnom dresu nastupio u 42 navrata i pri tom postigao 19 pogodaka. te se nakon Svjetskog prvenstva 1978. godine pojavio među najboljih 11 turnira. Po povratku u Juventus 2009. godine, na zahtjev Umberta Agnellia, proglašen je potpredsjednikom kluba.
 |
| Roberto Bettega tokom utakmice protiv Sampdorie u kojoj je postigao nevjerovatnih 7 golova |
1959. godine na današnji dan u Italiji su na rasporedu bili mečevi 13. kola šampionata, a Juventus Carla Parole i Renata Cesarinia je na torinskom Comunaleu ugostio Romu, te slavio ubjedljivu pobjedu rezultatom od 4:0. U listu strijelaca se davne nedjelje dva puta upisao Enrique Omar Sívori, te po jednom, Gino Stacchini i Giampiero Boniperti. Stara dama je u sezoni 1959/60 u Torino donijela duplu krunu. Prvenstvo su završili na prvoj poziciji sa 8 bodova prednosti ispred Fiorentine, proslavivši svoju 11. titulu prvaka Italije, dok su u istoj sezoni slavili i svoj 4. trofej Coppa Italia. Iste godine Stara dama slavila je u prvom izdanju Coppa dell'Amicizia Italo-Francese (Kup italo-francuskog prijateljstva, prim. prev.), koji se održavao od 1959. do 1968. godine, a turnir je bio organizovan u međunarodnom smislu. Prvo izdanje 1959. godine predstavilo je po pet učesnika italijanskog i francuskog prvenstva, a ovoga puta slavili su timovi sa Apeninskog poluostrva (Milan, inter, Fiorentina, Juventus i Atalanta, prim. prev.) ukupnim rezultatom od 14:6.