Niti jedan igrač ili trener nije veći od Juventusa, to je oduvijek bila krilatica kluba kojeg sam zavolio u mladosti. Igrači i treneri su prolazili, možemo ih se sjećati ili ne, hvaliti ili kuditi, okivati u zvijezde kao našeg Alessandra Del Piera koji je kroz svoje vrijeme mamio i osvajao srca Juventina širom svijeta i uz nekolicinu ostao uz Staru damu kad joj je bio najpotrebniji.
Ima i onih koji se slabije sjećamo, pa i onih bivših "Del Piera, Nedveda, Buffona," koje nismo ni upoznali, poput Giampera Combia koji je slomljenih rebara nastavljao braniti naslonjen na stativu srca voljenog tima. Igrača koji su ostavili ogroman trag još davno prije našeg rođenja. Jer da, Juventus postoji evo 118. godinu, a naši životi su samo fragment historije velikoga kluba.
Jedno ime stoji u mom srcu kraj Juventusa, ono Agnellijevo. Ime koje skoro vijek dugo predstavlja vjernog čuvara "La fidanzata d'Italia" (djevojke Italije), i dok god je neko od potomaka velikog Giannia na visokom mjestu uprave Stare dame, mene za njenu sudbinu nije strah.
Turbulentno je bilo ovog ljeta, otišli su veliki igrači, šampioni. Ali nema tog igrača koji svojim odlaskom odnosi duh Juventusa iz Torina, ili sa Sicilije i ostatka Italije gdje unuci onih koji su u Giannievom FIAT-u obožavali crno-bijeli dres. Nema tog igrača koji može izbrisati činjenicu da upravo ta Stara dama odlučuje i piše historiju italijanskog fudbala već preko stotinu godina, i nema tog mladića koji će danas, sutra, za 20 godina potpisati za Juventus, proći slavnim hodnikom prema stadionu, a da mu srce neće zalupati pri pogledu na veličine koje su prošle kroz klub. Veličine koje su ipak samo zrno prašine u moru Juventusa.
U tim hodnicima rastu šampioni, udišu u sebe duh Juventusa koji zauvijek mijenja njihovo biće.
Nekada su se ovakve generacije kovale u zvijezde. Bonipertijve ere su gravirane u historiju, Moggijeve... Ipak, kao da ova Marottina teže ulazi u srca pojedinaca, publika na Juventus stadionu čini se prelako okreće leđa voljenom klubu što smo mogli svjedočiti i u nedavnom duelu na polupraznom stadionu i salvama zvižduka istom onom Buffonu koji je ostao u klubu crne 2006. godine, i igrače u koje su se do prije dva mjeseca kleli pred berlinsko finale.
Vrijeme je nekad bilo sporije, sjećam se vremena, a žao mi je što to mlađi od mene nikada neće osjetiti jer bi im se taj spori raspored vjerovatno činio poput kakve kataklizme pored sveg tog današnjeg napretka tehnologije koji svijet čini bolesno brzim, u kojem čovjek svoju slobodu sanja dok žuri, i koje se naravno odrazi i na sam mentalitet. Žalim Marottu i genijalnu upravu što par decenija ranije nisu stvorili ovakve uspjehe, jer bi se na njih zasigurno gledalo u drugom svjetlu. Današnja košnica misli donosi i nešto neizbježno, nestrpljenje. Tu je i internet koji predstavlja izvanredan ispušni ventil zamoru stvarnog svijeta, nešto što postaje integrisani dio nas, ali gdje nažalost velika većina ne poznaju granice i razum, te za takve dežurni krivac uvijek mora postojati bez obzira na rezultate.
Svi ti brojni uspjesi i rekordi postavljeni tokom proteklih godina, transferi među kojima je dakako bilo i par promašaja, ali koji se opet gube u moru genijalnih, svi kompleksi nabijeni ostatku Italije, kao i velikom dijelu Evrope koji je, sjetimo se, na Staru damu donedavno gledao kao lovinu, padaju u vodu istog trena kada se pojave poteškoće.
Zaboravljaju se svi potezi uprave koji su doprinijeli da salve igrača pristižu u Italiju, ne samo u Juventus, popularizirajući italijanski Calcio koji je do prije nekoliko godina bio samo rupa zaobilaznica bilo kojem ozbiljnijem talentu koji je iole pomislio na svoju karijeru.
Ipak, sve to nije dostatno, danas u jednom danu prođu četiri, i kao da je i jedna pobjeda po utakmici malo, kao da je jedan Scudetto godišnje nešto što je uobičajeno, što se mora preskočiti i pokušati više. Jer, ako pogledamo Juventusovu historiju, koju niti jedan razuman čovjek ne može opovrgnuti kao slavnom, Juventus nije osvajao svaku titulu od početka postojanja italijanskog fudbala. Od 1898. godine kada je i službeno osnovana, iako tek tri decenije poslije u današnjem formatu, Juventus je osvojio "svega" 33 titule, prosjek od svake treće titule svrtsava ga u titane. Prosjek koji današnja uprava sa generalnim direktorom Giuseppeom Marottom prevazilati u svakom pogledu, ali koji ipak ne zadovoljava.
Tranzicijska godina je u tijeku... Planirana do juna tekuće godine ili ne, bila je genijalno rješenje pored odluke ključne trojke da pošto-poto napuste klub. Tim je podmlađen velikim talentima koji će se još nekoliko sezona oslanjati na čuvenu kičmu Bianconera. Mercato je odrađen na najbolji način koji je dozvolio ovoljetno tržište, potrošeni su silni oni novci koje su bili nezamislivi do dolaska ove uprave, uz činjenicu da Juventus ogromnim dijelom vraća dugove prošlosti.
I kad sam već na temi, odgovorio bih i na već godinu dana aktuelno pitanje, Conte ili Allegri?! Reći ću bez razmišljanja - obojica. Obojica sretnika predodređena od uprave su dali i daju najbolje od sebe za vrijeme podarenom im da budu dio slavne historije nečeg mnogo većega.
Samo deceniju nakon dna i Serie B, Juventus se uzdiže u visine, ima mogućnost da rađa jednu blistavu generaciju prepunu talenata koji kada se uvežu mogu, i nadam se postati će strah i trepet Starog kontinenta.
Samo deceniju poslije, dopustit ću sebi smirenost bolesnog i užurbanog svijeta, zastati na tren uz Staru damu, tu gospođu koja na ostatak svijeta gleda kao besmrtnik na prolazni svijet, i uživati u teškom stvaranju nove, mlade generacije mog voljenog kluba, koja će pisati budućnost i stvarati plodno tlo onima koji dolaze pred nama.