 |
| Golmani i kapiteni, Gianpiero Combi and František Plánička se rukuju pred finalni meč Svjetskog prvenstva 1934.-te godine u Rimu |
Bio je jedna od prvih superzvijezda Calcia. Slomljena rebra, a na čelu ožiljci od kopački. Ovoj oko glave kao modni detalj. Elegantni pulover s ovratnikom pocrnio od prašine i blata. Utakmica je završena. Osjećaj kao da je slomljena svaka koščica u tijelu. Bol je nepodnošljiva, ali cilj je ostvaren - mreža je ostala netaknuta! On je prvi džentlmen torinske Stare dame. On je Gianpiero Combi – "otac" svih talijanskih golmana.
Čudesna figura golmana nikada se nije toliko cijenila i veličala kao u predratnom razdoblju fudbalske igre. A i tada je bilo majstora koji su s loptom znali sve i o njima su doslovno rečeno pisane bajke. Možda i zato što mnogi pisci i najveći literarni umovi nisu odoljeli iskušenju pa su stali pred "streljački stroj". Golman je bio Albert Camus u Alžiru, golman je želio biti i Vladimir Nabokov. A možda bi najbolji literarni mit golmana mogao biti Eugenio Montale, talijanski nobelovac. On je maštao o prvenstvu bez golova: "Stalno sanjam isti san. Sanjam da jednog dana nitko više neće postići gol, na cijelom svijetu."
Darwin Pastorin u svojoj knjizi "Golmani iz snova - priče o brojevima jedan" ovako piše: "Literatura je prepuna fudbalskih asocijacija. Tu su priče o lopti, ima pisaca i pjesnika koji su posvetili stranice i stihove najpopularnijem sportu, a golman je, naravno, u središtu pozornosti svih tih priča. Drukčije nije moglo biti jer je golman, zbog svoje uloge u ekipi, svog stava i stila, osoba koja se potpuno uklapa u univerzum književnosti."
Uz godinu dana starijeg Ricarda Zamoru i dvije godine mlađeg Františeka Planičku, jedan od likova iz najljepših fudbalskih bajki je i Gianpiero Combi. On je moderni heroj, pomalo pozitivan, pomalo tragičan i potpuno poseban. Dok planet diše za golove, on diše samo za to ih spriječi.
"U tome je sva tragičnost našeg poziva", golmanski je posao jednom prilikom opisao Gigi Buffon.
 |
| Gianpiero sa šampionskom ekipom 1934.-te godine, osvajači Juventusovog 6.-tog Scudetta |
Zajedno s Umbertom Caligarisom i Virginijem Rosettom činio je prvi čuveni Trio fantastico talijanskog fudbala, neprobojni bedem pred golom torinskog kluba, koji će 1926. osvojiti naslov sa samo 18 primljenih golova.
No, put do zvijezda nije bio nimalo bajkovit. Combi je imao velikih problema zbog odluke da napusti obiteljski posao, tvornicu pića koju je držao njegov otac, i posveti se sportu. Obitelj ga se praktički odrekla.
Tri je godine već bio u Juventusu, ali ponuda za profesionalni ugovor nikako nije stizala...
"Krajem 1925. ozbiljno je razmišljao da napusti fudbal i moli oca za oproštaj. Bio je visok samo 171 centimetar i počeo je sumnjati u svoje kvalitete. Kada je otišao kod Edoarda Agnellija (otac Giannija Agnellija) ispostavilo se da on nije ni znao da je Gianpiero i dalje amater. Odmah je dobio ugovor i novi automobil. Tako je sve počelo... ", prisjećao se njegov mlađi brat Marco.
Combi će za 13 godina, koliko je proveo u Juventusu, postati istinska klupska ikona. Zvali su ga fusetta (petarda) ili "čovjek od gume", a njegov "odnos" s loptom uspoređivali s "velikom mačkom koja tek što je ugledala plijen".
Odjevni standardi za golmane stigli su u Italiju s Otoka, ali Combi ih je, legenda kaže, toliko unaprijedio da je u doba najveće slave iznajmljivao posebnog krojača za svoju opremu. Onaj bijeli pulover s početka priče, pa šilterica, crni hlačice, a na njima dva džepa. Iz jednog su virile rukavice, u drugom je bila kutija cigareta, od kojih se nije odvajao ni na treningu. Bio je strastveni pušač.
Priče o slomljenim rebrima, naprsnutim pršljenima, nabijenim prstima, padanju u nesvijest od bolova... nešto su što je za današnje uvjete nestvarno. Kao jedan od prvih akrobata u svjetskom fudbalu lako je kupio srca navijača.
"Istina je da je jednom prilikom protiv Modene igrao s tri slomljena rebra. Nije želio izaći iz igre. Protiv Cremonesea mu je napukao pršljen. Stajao je naslonjen na stativu i intervenirao po potrebi. Igrao je i sa žuticom, a sve to jer se bojao da će, bude li dulje pauzirao, dobiti otkaz. Toliko je bio zaljubljen u fudbal", prisjećao se Marco svog legendarnog brata.
 |
| Mussolini na finalu Svjetskog prvenstva u Rimu pred 45.000 gledalaca |
Još jedna priča o tragičnosti golmanske sudbine. On je uvijek kriv, a i kad nije, plaća za pogrešku. Čuveni urugvajski novinar Eduardo Galeano govorio je: "Kada neki igrač napravi prekršaj za penal - golman je kažnjen. Kada momčad ima loš dan - on plaća račun pod kišom udaraca, trpeći tuđe pogreške."
Upravo je tako bilo nakon Mađarske. U šturim izvješćima jasno je bilo istaknuto da je 'Combi primio sedam golova'. Kao da je sam bio na terenu. Na svu sreću, bili su to samo 'prvi mačići'.
Combi se oporavio od ovog šoka i u domovini 1934, tada već kao veteran, doživio vrhunac karijere. Priče o 2. svjetskom prvenstvu postale su kultne. Mussolini je napravio sve kako bi Italija postala prvak, a Combi je na kraju karijere izrastao u junaka koji je uz Raimunda Orsija i Angela Schiavija možda i spasio živote suigrača. Izgovora nije bilo, Duce je naredio, naslov ili...
Protiv Španije u četvrtfinalu Zamora i Combi čine čuda, nemoguće im je dati gol, da bi u ponovljenoj utakmici Meazza nekako uspio zatresti mrežu. U polufinalu protiv Austrije slična situacija, Gianpiero Combi ponovo je začarao mrežu, rezultat 1:0 za Azzurre.
I onda vrhunac drame u finalu s Čehoslovačkom. I Španci i austrijski Wunderteam bili su jači od Talijana, a što tek reći za Čehoslovake?
Nakon prvih 45 minuta bilo je 0:0. Mussolini je pobjesnio, na poluvremenu silazi s tribina i odlazi do selektora Vittorija Pozza: "Gospodine Pozzo, vi ste lično odgovorni za rezultat. Neću vam se miješati u posao. Bit ćete najzaslužniji ako pobijedimo. Ali ako izgubite, neka vam Bog pomogne..."
Utučeni Pozzo, sa suzama u očima, ulazi u svlačionicu: "Ne zanima me kako, ali moramo uništiti protivnika. Ako izgubimo, svi ćemo nastradati!"
 |
| Finale Svjetskog prvenstva 1934.-te u Rimu: Italija - Čehoslovačka 2:1 |
A samo nešto manje od mjesec dana prije početka Svjetskog prvenstva Gianpiero Combi ležao je u bolnici...
Nekoliko dana ranije uspjeli su ga uvjeriti da bi bilo najljepše kada bi se oprostio s naslovom svjetskog prvaka, s obzirom na to da je želio u penziju. I onda šok - napadač Milana Pietro Arcari slomio mu je ruku!
Oko bolničke postelje okupili su se svi. Tu je selektor Pozzo, tu su i rezervni golman Ceresoli, Meazza, Rosetta, Orsi... Čekaju da doktor dođe i kaže dijagnozu. Obistinile su se crne slutnje.
"Da, ovo je prijelom."
Istog trenutka svima je bilo jasno da Combi otpada. Ne i Gianpieru! Već nakon petnaestak dana javio je Pozzu, koji se s reprezentacijom pripremao nadomak Firence, da je spreman, ali izbornik mu ne vjeruje.
Igrom sudbine nekoliko dana uoči starta SP i Ceresoli je slomio ruku. Pozzo nema kamo i vraća Combija.
"Kada sam ga vidio na terenu manje od tri sedmice nakon ozljede, bio sam potpuno šokiran. Divio sam se njegovoj ustrajnosti i hrabrosti. Vratio se i odmah bio onaj stari. Tko zna što bi bilo sa svima nama da nije bilo tih njegovih spektakularnih parada", rekao je selektor.
"Trenirao sam po deset sati dnevno, radio sve kako bih se što prije vratio u formu. Valjda me je i Bog 'pogledao'," pričao je Combi nekoliko godina kasnije.
Combijevim odlaskom u penziju Juventus je izgubio primat u talijanskom fudbalu. Pojavila se moćna Bologna, pa inter, a onda i Torino.
Slavni golman imao je ideju odseliti se u Ameriku, gdje je njegova obitelj osnovala destileriju, no, Gianni Agnelli imao je drukčije planove. Ponudio mu je mjesto sportskog direktora kluba. Combi je imao samo jedan uvjet - da posao obavlja volonterski jer je smatrao da mu je Juve već dovoljno dao.
I nakon 15 godina posta naslov se konačno vratio u vitrine Stare dame...
Gianpiero Combi preminuo je iznenada u 54. godini od posljedica srčanog udara tokom ljetovanja s obitelji u Imperiji. Pogrebu u Torinu prisustvovale su hiljade navijača, a na čelu povorke, po njegovoj želji, vijorila se zastava Juventusa.
"Biti golman nije plod odmjerenog promišljanja. To nije nešto što se podrazumijeva. Biti golman je iznenadno prosvjetljenje, biti golman je poziv... Biti golman... za to si predodređen. Golman jesi, to ne postaješ, već si golman iznutra. To si u svakodnevnom životu. Golman si i u školskoj klupi, i kada si sa prijateljima. Golman je figura koja je u očima drugih hrabra, neustrašiva, luckasta, karizmatična, a možda i pomalo nezrela," Gianluigi Gigi Buffon, jedan od najboljih "sinova" Gianpiera Combija.