Legende Juventusa: Alessandro Del Piero

Ju1897portal donosi Vam jedinstvenu i ekskluzivnu priču o ikoni Juventusa i italijanskog fudbala, jednom i neponovljivom Alessandru Del Pieru, ikoni koja je sa razlogom visoko cijenjena i od strane igrača, stručnjaka, menadžera, prozvan jednim od najboljih igrača svoje generacije i šire, te kao jedan od najboljih italijanskih fudbalera svih vremena... istinskom heroju današnjice!

On je drugi najbolji italijanski strijelac svih vremena u svim natjecanjima sa svojih 345 golova, dok je ispred njega samo Silvio Piola sa 45 više. Za Juventus je nastupao dugih 19 godina, od kojih 11 kao kapiten tima, te drži klupski rekord koji za dugo vremena neće biti oboren sa 289 golova iz 705 nastupa.

Del Piero je zabijao u svim natjecanjima u kojim je nastupao. 2004. godine uvršten je u FIFA100, listu od 125 najboljih živućih fudbalera po izboru Pelea. Iste godine izglasan je u, u okviru UEFA-inog zlatnog jubileja, listu koja je predstavljala 50 najboljih igrača u posljednjih 50 godina.  U decembru 2012. godine bio je među prvih deset strijelaca svih vremena u okviru UEFA-ine Lige prvaka. Uz šest nagrada koje je primio u Italiji zarad "gospodskog ponašanja na terenu," on je također osvojio i nagradu "Zlatno stopalo," koja se odnosi kako na karakterne, tako i na igračke sposobnosti pojedinca.

U godini 2000. Alessandro je bio najbolje plaćen igrač svijeta, ukoliko se računaju plata, bonusi i reklamni prihodi.

Del Piero je nastupao i za italijansku reprezentaciju na tri različita Svjetska prvenstva, kao i četiri Evropska. Natjecanje vrjednije spomena je ono Svjetsko 2006. godine kada je postao šampion, kao i finale Eura 2000. godine, u kojemu je Italije poražena od strane Francuske zlatnim golom Davida Trezegueta, osobe sa kojim će poslije tvoriti jedan od omiljenijih i prepoznatljivijih tandema širom planete. Alessandro je četvrti strijelac nacionalnog tima svih vremena sa svojih 27 golova iz 91 nastupa, jednak broj golova postigao je i Roberto Baggio, 30 Piola, dok je na prvom mjestu Luigi Riva sa svoja 33 gola.

Rani život

Rođen je u Coneglianu 09.-tog novembra 1974.-te godine, Veneto, kao sin električara Gina, i domaćice Brune. Redovno je kao dijete igrao fudbal u dvorištu sa još dva prijatelja Nelsom i Pierpaolom. Sva trojica su sanjala o postanku slavnog fudbalera, ali samo je Del Piero od njih trojice to i ostvario.

Alessandrov stariji brat, Stefano Del Piero, nekoć je i zaigrao profesionalni fudbal za Sampdoriju dok mu ozljeda nije presudila karijeri. Familija je živjela u zaseoku Saccon, ruralnom dijelu San Vendemiana. Ale je volio putovanja. Kako njegova familija nije bila imućna kako bi ostvario putovanja svijetom, mali Ale je razmišljao da postane vozač kamiona i tako proputuje bijelim svijetom.

U vremenu dok je igrao za mladi tim lokalnog kluba San Vandemiana Del Piero je obično vrijeme provodio pred golom, ali u svojstvu golmana. Zbog školskih i kućnih obaveza trenirao je uglavnom noću, zahvaljujući ocu električaru koji je na teren lokalnog tima uveo struju i osvjetljenje.

Majka mu je smatrala da je ipak bolje za njenog sina da ako već mora da igra, da bude golman, kako bi se manje znojio, a i mogućnost ozljede je u tom slučaju bila zanemarljivija. Njen stariji sin ju je ipak uspio nagovoriti, kako je Ale ipak priličniji da igra u nešto ofanzivnijoj ulozi na terenu, što je na kraju i uslovilo.

Rana karijera

1990. De Franceschi, Del Piero, Boscolo u dresu Padove.

Del Piero započeo je svoju profesionalnu karijeru 1981. godine u San Vendemianu. Sedam godina poslije, 1988. godine, skauti su u 13-godišnjaku prepoznali talenat, kada je i napustio dom te potpisao za Padovu.

Sa 16 godina debitovao je u Serie B i 22. novembra 1992. godine postigao svoj prvi profesionalni gol, u golijadi kada je Padova sa visokih 5:0 razbila Ternanu. 1993. godine, zahvaljujući Giampieru Bonipertiju, Del Piero je otkupljen od strane Juventusa za pet milijardi lira, potpisavši ugovor po kojemu je primao oko 150 miliona lira po sezoni.

"Susreo sam Alea u Promaveri. Već tada bio je fenomen! On je bio toliko hrabar da već tada forsirao trenera da igra sa prvi tim. Sa Del Pierom imam izuzetan odnos. Bio sam uz njega tokom njegove ozljede, u vremenu koje je bilo jako teško za njega. Znate šta sam kod njega najviše volio? Njegovu poniznost," izjavio je Angelo Di Livio.

Juventus - Rani domaći i evropski uspjeh

Alessandro Del Piero i Angelo Di Livio iz vremena dok su oboje branili boje Padove.

1993. godine Del Piero je prešao u Juventus, klub u kojem je igrao u narednih 19. godina, sve do ljeta 2012. Iako je tadašnji trener Giovanni Trapattoni insistirao da 19-godišnjak trenira sa prvim timom, Ale je zapravo na startu svoje karijere igrao za Primaveru koju je u to vrijeme trenirao Antonello Cuccureddu, u sezoni nakon koje je mladi tim Juventusa osvojio Kup Viareggija, kao i Scudetto. Del Piero je debitovao sa prvi tim Juventusa u septembru 1993. protiv Foggie. Tada ga je Trapattoni uveo u igru sa klupe. Prvi gol je ipak zabio "tek" u sljedećoj utakmici, protiv Reggiane, nakon što je još jednom u igru ušao sa klupe. U prvoj utakmici u kojoj je počeo kao starter, onoj protiv Parme, Del Piero je imao načina zahvaliti se Trapattoniu zabivši Hat-Trick. Del Piero se nastavio razvijati veoma dobro i u toj sezoni uspio je sakupiti 14 nastupa za seniorski tim, pored onih odigranih za Primaveru, Coppa Italiu, kao i UEFA kup, zabivši 5 golova u Serie A, u sezoni u kojoj je Juventus završio na drugom mjestu italijanskog šampionata.

Sezona 1993/94.

Sljedeće sezone tim je preuzeo Marcello Lippi, uz novu grupu klupskih direktora, Girauda, Bettege i Moggija. Del Piero je odigrao veću ulogu u toj sezoni, pogotovo nakon ozljede Roberta Baggia u novembru u meču protiv Padove. Del Piero je privremeno preuzeo njegovu ulogu u prvom timu pored Viallia i Ravanellia, i iskoristio priliku osvojivši u svojoj drugoj sezoni u klubu Scudetto na koji je Juve čekao punih 9 godina, uspjeh koji je rastao narednih pet godina. Del Piero je te sezone zabio 8 golova u okviru Serie A, uključujući i pobjedonosni gol  protiv Fiorentine. Del Piero je iste sezone osvojio i Coppa Italiju pobijedivši Parmu u finalu, istu onu Parmu od koje su poraženi u finalu prošle sezone. Tokom tog vremena, Del Piero je "zaradio" svoj nadimak, "Il Pinturicchio." ovaj nadimak dobio je "na poklon" od Juventusove druge legende, ne fudbalske, ali možda najveće svih vremena i najzalsužnije što je Juventus postao ono što jeste, bivšeg predsjednika Giannia Agnellija, koji je usporedio ogromni talent Alessandra Del Piera sa umjetnikom renesanse Pinturicciem, koji je bio učenik velikog renesanskog slikara Rafaella. Isti nadimak je koristio da opiše Aleovu eleganciju u igri. Sa torinskim timom Alessandro Del Piero je osvojio osam puta italijansko prvenstvo.

"Alex je onaj tip igrača koji ostavlja utisak na sve oko sebe, bilo da ste na terenu ili izvan njega, u svakodnevnom životu, sa medijima," izjavio je jednom prilikom njegov tadašnji trener Marcello Lippi.

1996. Finale Lige prvaka protiv Ajaxa.

U sezoni koja je slijedila, Del Piero je naslijedio Baggiovu desetku, kada je ovaj otišao u Milan. Iako su te godine završili kao drugi u italijanskom prvenstvu, Del Piero je ipak podigao trofej Supercoppa Italiana, kao što je odigrao i ključnu ulogu u Juventusovom osvajanju Lige prvaka zabivši 6 golova. "Bravo" kao najbolji igrač u evropskim natjecanjima u starosnoj dobi mlađoj od 23 godine.

Iste godine bio je i četvrti u izboru za Zlatnu loptu. Del Piero je svoj drugi Scudetto osvojio 1996. godine sa Juventusom, i pomogao timu do njihovog drugog uzastopnog finala Lige prvaka, iako zbog ozljede nije od starta započeo u istom. Ušao je sa klupe i zabio pogodak petom, pogodak koji ipak nije bio dovoljan kako ih je te noći savladala dortmundska Borussia rezultatom od 1:3. Del Piero je je iste godine zbog odličnih predstava u svom timu bio nominovan za Zlatnu loptu 1997, kao i za FIFA najboljeg igrača godine 1997.

26. novembar 1996. Interkontinentalni kup sa River Plateom.

Del Pierovi uspjesi su nastavljeni i sljedeće godine, osvajanjem UEFA superkupa, kao i Interkontinentalnog kupa zabivši oba gola u finalu, kada je osvojio i nagradu

Marcello Lippi: "Del Piero je šampion sa izvanrednim tehničkim sposobnostima, kao i predivnim karakteristikama. Kada ga izaberete, on vas nikada ne razočara. On je primjer za sve nas. Ima izvanredne mogućnosti koje posjeduje samo nekolicina igrača. On je kapiten u pravom smislu riječi!" 

Del Piero je narednu sezonu započeo jako osvojivši Supercoppa Italiana, tvorivši izuzetno jak trojac u napadu uz Zinedina Zidanea i novo pridošloga Filippea Inzaghia. Ta, 1997/98. sezona je bila njegova najbolja do tada, postigao je 21 gol u Serie A, te završio kao najbolji strijelac sezone Lige prvaka sa 10 pogodaka, među kojima je gol iz slobodnog udarca kao i Hat-Trick protiv AS Monaca u okviru polufinalne utakmice. Tim golovima pomogao je Juventusu da uđe u treće finale Lige prvaka u nizu, u kojem je Juventus još jednom poražen, golom Predraga Mijatovića od strane madridskog Reala. Domaći uspjeh je te sezone ipak bio prisutan, nakon uske borbe sa interom, Juventus je slavio svoj 25. Scudetto, koji je potvrđen Del Pierovim golom za pamćenje u Derbyu D'Italia. Del Piero je zabio i gol u Coppa Italiji te sezone, pomogavši Juventusu do polufinala, i završivši tu sezonu sa za sebe do tada rekordnih 32 gola u svim natjecanjima. Del Piero je bio nagrađen kao Italijanski fudbaler godine, te je bio nominovan i za Zlatnu loptu 1998. godine. Tokom tog vremena, dobio je još jedan nadimak, ovoga puta od strane navijača. Prozvali su ga tada "Il Fenomeno Vero," kao odgovor na Ronaldov "Il Fenomeno," koje je ovaj zaradio od navijača intera.

Diego Armando Maradona: "To je on, on je drugačiji od Zidanea, on voli igrati fudbal, on to osjeća svojom dušom. Između njega i francuza, uvijek ostajem uz Alessandra." 

Ozljeda i Ancelottijeva era

08. novembar 1988, kobna utakmica u Udinama.

Juventus je sezonu 1998/99. započeo porazom u Supercoppa Italiana od strane Lazia. U novembru 1998. godine Del Piero je pretrpio ozbiljnu povredu koljena u utakmici protiv Udinesea koja je završila remijem, 2:2. Ta ga je ozljeda zadržala van terena za cijeli ostatak sezone, u kojoj je postigao samo dva gola. Klub se mnogo mučio bez njega i na kraju završio na lošem šestom mjestu u prvenstvu. Juve je ipak dogurao do polufinala Lige prvaka te sezone, gdje je ipak poražen od budućeg prvaka natjecanja, Manchester Uniteda.

Carlo Ancelotti: "On je igrač svjetske klase, kojeg ne treba predstavljati!"

Tokom sljedeće sezone pod novim trenerom Carlom Ancelottijem, Del Piero se najbolje pokazao kao asistent, sakupivši 14 asistencija u Serie A, najviše u ligi te sezone, i 20 u svim natjecanjima. Ipak susreo se sa kritikama zbog malog broja postignutih golova iz igre, na što je mnogo uticala njegova povreda iz prošle sezone. Naime samo jedan od devet postignutih golova te sezone bio je iz igre, onaj glavom protiv Parme, svi ostali su došli iz uspješnog izvođenja jedanaesteraca. Del Piero je pomogao Juventusu da te godine osvoje Intertoto kup, što ih je automatski plasiralo za natjecanje UEFA kupa naredne sezone, uz ukupno 12 golova u svim natjecanjima.

14. maj 2000. utakmica protiv Perugie.

Juventus je u tijesnoj utrci izgubio bitku za Scudetto izgubivši u Perugi u zadnjem kolu prvenstva, te dozvolivši Laziu da sa jednim bodom više podigne trofej prvaka.

Naredne sezone Juventusa je čekao novi razočaravajući poraz, završivši na drugom mjestu po drugi put za redom. Ovoga puta slavila je Roma. Juventus i Del Piero započeli su sezonu veoma dobro, a Del Piero je u svom debiu sezone zabio pobjedonosni gol protiv Napolia 30. septembra. Poslije je zadobio novu povredu i njegova forma je opet pala. 18. februara 2001. godine prekinuo je post golova na gostovanju u Bariju. Taj gol je Del Piero posvetio svome ocu koji je umro nekoliko dana ranije. Del Piero je povratio svoju golgetersku formu, ali niti gol u remiju od 2:2 protiv izravnog konkurenta Rome nije bio dovoljan za titulu.

"To je gol o kakvom sam uvijek sanjao da postignem. Perfektna kombinacija njuha za golom, umijeća, snage i smirenosti," izjavio je tadašnji dopredsjednik Juventusa Roberto Bettega nakon Alessandrovog gola protiv Barija.

Lippijeva druga era

05. maj 2002. David Trezeguet i Alessandro Del Piero nakon utakmice protiv intera.

Del Piero je po povratku Marcella Lippija nagrađen kapitenskom trakom, i tvorio je veoma jaku napadačku liniju sa francuzom Davidom Trezeguetom koji se priključio Juventusu 2000. godine, kao i sa češkim Play-Makerom Pavelom Nedvedom koji je redove Stare dame pojačao 2001. godine prešavši iz Lazia. Del Piero je zabio 16 golova i namjestio nekoliko asistencija, a taj je Scudetto poznat Juventinima po dramatičnom završetku sezone, kada je Juve 5. maja 2002. godine slavio rezultatom od 2:0 u Udinama, golovima Del Piera i Davida Trezegueta, uz kiks intera i Rome, što je bilo dovoljno da Juve osigura za samo bod više od navedenih ekipa svoj 25. Scudetto. Del Piero je te sezone postigao 21 gol u svim natjecanjima, također postigao svoj 100. gol u crno bijelom dresu. Del Piero je pomogao Juventusu da iste sezone stignu u finale Coppa Italije, u kojem su ipak na kraju poraženi od strane Parme.

Juventusova titula 2002. godine omogućila je Juventusu direktan prolaz u Ligu prvaka naredne sezone. Juve je sezonu 2003/04. započeo osvajanjem 2002 Supercoppa Italiana protiv Parme, u utakmici u kojoj je Alex dva puta pogodio protivničku mrežu. Iste sezone Juventusu je uspjelo da odbrani titulu šampiona Italije. U okviru grupne faze Lige prvaka Juve je žrijeban uz Newcastle United, Dynamo Kyiv i bivšeg šampione ekipu Feyenoord. Del Piero je otvorio svoj golgeterski račun u Evropi postigavši drugi gol za svoju ekipu iz prekrasne akcije u kojoj su pored njega učestvovali Pavel Nedved i Mauro Camoranesi, u pobjedi nad Dynamo Kyiv 24.-tog septembra rezultatom od 5:0.

Mauro Camoranesi: "On je ličnost za primjer i zaista nema potrebe da se pred nekim dokazuje. Del Piero je predivan čovjek i igrač."

U sljedećem kolu grupne faze, u Torinu je dočekan Newcastle United, u utakmici u kojoj je Del Piero sa dva gola pomogao Juveu da ostane na vrhu tabele. U drugoj fazi natjecanja, tada se poslije prve igrala i druga grupa, Juventus je uz Manchester United prošao zahvaljujući boljoj gol razlici od FC Basela i Deportiva La Corune. Juventusa je u četvrtfinlu čekala Barcelona koja je eliminisana pogotkom Marcela Zalayete u sudijskoj nadoknadi. U polufinalu igrali su protiv drugog španskog protivnika, ovoga puta na red je došao madridski Real. Madriđani su slavili kod kuće rezultatom od 2:1, ali je Stara dama u uzvratu na prepunom Delle Alpiju u atmosferi za pamćenje, pokazala zube i pobijedila sa 3:1.

2003. finale lige prvaka u Manchesteru protiv AC Milana.

Juventusov protivnik u finalu, 28. maja 2003. godine u Manchesteru, bio je Milan. Nakon 120 minuta bez golova, nakon što je Del Piero upisao gol iz svog jedanaesterca, Milan je slavio rezultatom od 3:2.

Narednu sezonu Juventus je počeo jako osvojivši 2003 Supercoppa Italiana protiv Milana poslije boljeg izvođenja jedanaesteraca. Te godine Juventus je ipak završio prvenstvo na razočaravajućem trećem mjestu, dok su iz Lige prvaka eliminisani u okviru šesnaestine finala.

Juve je uspio dogurati do finala Coppa Italie, ali je u zadnjoj utakmici natjecanja poražen od strane Lazia. Lippi je na kraju sezone napustio Juventus i prihvatio posao selektora reprezentacije Italije.

Capellova era

08. maj 2005. godine, gol protiv AC Milana na San Siru.

Nakon Evropskog prvenstva 2004. godine u Portugalu, Capello je naslijedio Lippija na klupi Juventusa. Capello nije bio uvjeren Del Pierovom fizičkom spremnošću, i učestalo ga je ostavljao na klupi, i na nezadovoljstvo većine navijača Juventusa priliku davao novoj pridošlici, Zlatanu Ibrahimoviću. Uprkos maloj minutaži, Del Piero je u toj sezoni uspio zabiti 14 golova i pomoći svome timu da podigne svoj 28. pehar Scudetta, ponajviše zahvaljujući golu za pamćenje kada je makazicama ubacio na prvu stativu za Davida Trezegueta koji zabija za pobjedu protiv Milana na San siru. Del Piero je također pomogao Juventusu da dogura do četvrtine finala Lige prvaka, gdje su poraženi od sljedećeg šampiona Liverpoola.

"Ja vjerujem u šampione, a Alex je jedan od njih. Del Piero je igrač izuzetnih kvaliteta i zaslužuje svaki od svojih rekorda. Zbog tolikoga broja napadača u timu, ponekad sam se osjećao posramljen kada sam ga držao na klupi," izjavio je tadašnji Del Pierov trener Fabio Capello.

I novinari i treneri složili su se da se Del Piero u narednoj 2005/06. sezoni vratio u svoju top formu, u sezoni u kojoj je uspio 12 puta zatresti mreže protivnika u okviru Serie A, te sa Juventusom podići pehar novoga Scudetta. Njegova uloga u Juventusu je u toku sezone opala, budući da ga je Capello uvodio uglavnom kao zamjenu. Zbog manjka povjerene mu minutaže, Del Piero je često imao lošiji odnos sa trenerom Fabio Capellom.

Scudetto 2006. godine.

U 2006. godini, Del Piero je nakon postignutog gola u posljednjoj minuti posljednje utakmice sezone 2005/06 izjednačio rekord Serie A Josea Altafinija od 6 golova postignutih nakon ulaska u igru sa klupe. Del Piero postao je i najbolji strijelac svih vremena za Juventus kada je postigao Hat-Trick u meču Coppa Italie protiv Fiorentine, imavši tada 185 golova na svome kontu. Raniji rekord držao je Giampiero Boniperti, koji je postigao 182 gola u crno bijelom dresu. Del Piero je završio sezonu kao najbolji strijelac Coppa Italije sa svojih 5 golova.

Del Piero bio je strijelac posljednjeg gola sezone 2005/06, sezone poslije koje je Juventus primoran napustiti najelitnije društvo, kada su mu zbog Farsopolija oduzete i dvije titule.

"Del Piero je moj idol. Kada sam stigao u Juventus, i kada su me upoznali sa Alexom, to je za mene bilo kao da sam dotakao nebesa svojim prstima!" Bivši Aleov suigrač u Juventusu, Ruben Olivera.

Serie B

Sezona 2006/07. u Serie B.

Nakon što je Juventus izbačen u Serie B, i nakon što su im posljednja dva Scudetta oduzeta, Del Piero je čvrsto zahtijevao da ostane kapiten ekipe koja će tu sezonu igrati u nižem rangu. Podvukao je da igrači moraju ostati u timu, objašnjavajući to riječima: "Familia Agnelli to zaslužuje, kao i navijači i novi direktor." 

I dok su mnogi igrači poput Fabia Cannavara, Emersona, Gianluce Zambrotte, Patricka Viere, Zlatana Ibrahimovića i Liliana Thurama napustili Juventus, Del Piero je odlučio ostati i pomoći Staroj dami da se opet vrati na puteve stare slave. U to doba izgovorio je za medije čuvenu rečenicu koja će zauvijek ostati u srcima navijača širom planete: "Pravi đentlimen nikada ne napšuta svoju damu!"

Del Pierov prvi nastup za Juve, nakon osvajanja Svjetskog prvenstva 2006. godine bio je u trijumfu nad Cesenom u okviru Coppa Italie 23. augusta 2006. godine. Kako je Juventus 2006/07. sezonu igrao u Serie B, Coppa je bila od posebne važnosti jer je bila jedini put do plasmana u evropsko takmičenje. U toj utakmici, kako se tek vratio sa odmora, Ale je započeo sa klupe. Juve i Cesena igrali su 1:1 kada je Del Piero ušao u igru u 74. minutu i nakon samo devet sekundi igre zabio pobjedonosni gol.

Del Piero je ponovno ušao sa klupe u narednom meču Coppa Italie, ovoga puta u 61. minutu utakmice, 27. augusta protiv Napolija. Još jednom je Juventus bio u zaostatku, ali Del Piero je zabio dva gola u utakmici koja je na kraju ipak završena izvođenjem jedanaesteraca. Del Piero je opet pogodio, ali je ipak na kraju slavio Napoli ukupnim rezultatom od 5:4. Iako je Juventus startao sa devet bodova manje, koja je bila dodatna kazna od strane FIGC, Stara dama se kao prvak izborila za promociju u Serie A. Del Piero je završio sezonu sa 20 golova i postao najbolji strijelac Serie B sezone 2006/07.

Fabrizio Ravanelli: "Del Piero je sposoban činiti određene stvari, koje su u stvari izvanredne. Ipak, on ih čini kao da su veoma jednostavne."

Povratak u Serie A

Nakon što je s Juventusom ostvario povratak u Serie A, Del Piero je proveo nekoliko mjeseci u pregovorima sa novim menadžmentom kluba oko potpisivanja njegovog ugovora. Nakon uspješnog dogovora potpisao je ugovor koji ga je sa klubom vezao do 30. juna 2010. godine, te proslavio rođenje njegovog prvog sina, Tobiasa Del Piera.

U februaru 2008. godine postigao je pobjedonosni gol u okviru Serie A, protiv Rome na domaćem terenu, u utakmici koja je završena rezultatom od 1:0. Postigao je i dva gola na gostovanju Laziu i bio imenovan za Serie A tim kola dva puta za redom. Šestog aprila 2008. godine postavio je novi rekord po broju nastupa za Juventus, prestigavši pri tomu Gaetana Scireu čiji je rekord glasio 552 nastupa u svim natjecanjima. U aprilu imao je 7 golova na svome kontu iz 5 mečeva, uključujući i Hat-Trick postignut na gostovanju u Bergamu protiv ekipe Atalante.

Capocannoniere,17. maj 2008. godine, utakmica između Sampdorie i Juventusa.

U posljednjem kolu sezone 2007/08, Del piero je postigao dva gola u remiju protiv Sampdorije koji je završio rezultatom od 3:3. Ta dva gola su presudila da sa 21. postignutim golom postane Capocannoniere Serie A po prvi puta u svojoj karijeri, a iza njega su na listi najboljih strijelaca sezone bili David Trezeguet sa 20, odnosno Marco Boriello sa 19 golova. Time je postao tek drugi Italijan, nakon Paola Rossia, koji je bio dvije godine za redom Capocannoniere u Serie B i A. 26. jula Del Piero je primio nagradu "Scirea". Juventus je sezonu 2007/08 završio na trećem mjestu što im je omogućilo da naredne sezone igraju u Ligi prvaka.

Alessio Tacchinardi: "On (Del Piero) uvijek dolazi na trening sa osmjehom za sve nas, sa lijepom riječi za sve. To je njegova veličina - poniznost, on je zlatna osoba."

U augustu 2008. Del Piero je obznanio želju kako želi igrati na profesionalnom nivou do svoje 40. godine. U Ligi prvaka su se vratili u grupu u kojoj ih je čekao devetorostruki šampion natjecanja Real Madrid, kao i prošlogodišnji pobjednik UEFA kupa, Zenit Saint Petersburg. Del Piero je proslavio povratak Juventusa prekrasnim pobjedonosnim pogotkom iz slobodnog udarca protiv Zenita. 21. oktobra. Postigao je prvi gol u porazu Juventusa na domaćem terenu od strane Reala rezultatom od 1:2. U petom minutu, iz igre, Alex je predivnim udarcem u dalji ugao savladao nemoćnog Ikera Casillasa.

05. novembra 2008. godine su ponovno ukrstili koplja, ovoga puta na Santiago Bernabeu. Bianconeri su slavili rezultatom od 0:2, slaveći pri tomu prvu pobjedu u Maridu nakon 1962. godine, a Del Piero je bio igrač utakmice postigavši oba gola, nakon kojih je dobio posebne pohvale od strane svog trenera Claudia Ranieria i trenera madriđana Bernda Schustera. Napuštajući teren doživio je nešto što se rijetko viđa u modernom fudbalu, cijeli stadion je ustao i uz pljesak ispratio njegovo napuštanje terena. Juventusova sezona u Ligi prvaka je završila razočaravajuće, kako su eliminisani od strane Chelesea u drugoj rundi. Uprkos pogotku iz jedanaesterca u uzvratu u Torinu, Del Piero nije uspio vratiti Juve u prednost, a završilo je porazom ukupnim rezultatom iz obje utakmice od 3:2 u korist kluba iz Londona.

U domaćem prvenstvu, Juve se borio sa Milanom oko drugog mjesta i direktne kvalifikacije u Ligu prvaka. Vrijedan spomena je i nastup Del Piera u pobjedi nad Sienom u kojoj je zabio dva i asistirao pri golu mladoga Claudia Marchisia, i tim trijumfom prekinuo niz od sedam uzastopnih utakmica bez pobjede. Poslije toga, Juventus je poražen na gostovanju kod Lazia rezultatom od 2:0, i s time prepustio ipak drugo mjesto Milanu zbog boljeg međusobnog odnosa.

19. jula 2009. godine Del Piero je produžio svoj ugovor sa Juventusom do 30. juna 2011. u Pinzolu u tokom pred sezonskih priprema. Tokom potpisivanja novog ugovora rekao je: "Sretan sam u Juventusu i mi smo kompetitivni. Želim igrati sve dok mogu, i siguran sam da mogu nastupati barem još dvije godine na najvišem nivou." 

Odigrao je 14. februara 2010. protiv Genoe svoju 445. utakmicu u Serie A i s time srušio rekord svih vremena po broju nastupa. Također, Del Piero je i trenutni rekorder po broju postignutih golova u Juventusu, zabivši preko 250 golova u svim natjecanjima, srušivši također i rekord od preko 600 nastupa u oficijelnim utakmicama Juventusa, rekord koji je prije njega držao Gaetano Scirea sa svoja 552 nastupa za Staru damu.

14. marta 2010. godine, Del Piero je postigao svoj 300. i 301. gol u remiju od 3:3 protiv Siene, od kojih su prva dva pala u prvih sedam minuta meča. 30. okrobra iste godine, postigao je i svoj rekordni 179. gol u Serie A pomogavši svojoj ekipi da ostvare pobjedu u gostima nad Milanom rezultatom od 2:1, oborivši pri tom rekord svog kluba kao najboljeg strijelca Serie A kojeg je do tada držao legendarni Giampiero Boniperti.

Ponovno šampion

05. februara 2011. godine, nakon ulaska sa klupe u utakmici protiv Cagliaria Del Piero je postao igrač koji je sakupio najviše nastupa u historiji u dresu Stare dame, izjednačivši se sa bivšom Juventusovom legendom Giampierom Bonipertijem. Bio je tada treći igrač u Italiji po broju nastupa u okviru italijanske Serie A, odmah iza Javiera Zanettija i Francesca Tottija. 05. maja 2011. godine potpisao je novi jednogodišnji ugovor sa Juventusom, kako je njegov raniji ugovor isticao 30. juna 2011.

24. maja 2011. godine, Del Piero je sa Juventusom nastupio u oproštajnoj utakmici Garya Nevilla protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu. Del Piero je zamijenjen u 65. minuti uz ogromne ovacije navijača Manchestera. Iz Juventusa su 18. oktobra 2011. obavijestili kako je tekuća 2011/12. sezona posljednja za Del Piera u dresu Juventusa. Te iste sezone Del Piero je korišten oskudno od strane novog trenera Antonia Contea, njegovog bivšeg suigrača, dok je veću priliku dobivao Mirko Vučinić, pridošlica iz redova Rome. Svoj prvo gol na novom Juventus stadionu postigao je 24. januara 2012. godine, u pobjedi nad Romom rezultatom od 3:0, u okviru četvrt finala Coppa Italie. Poslije, tokom sezone, Del Piero je obznanio kako je bio iznenađen stavom Andree Agnellija i klupske odluke o uskraćivanju ponude produženja ugovora.

U uzvratu polufinala Coppa Italie Del Piero je fantastičnim potezom osigurao remi od 2:2 koji je Bianconere zahvaljujući ukupnom rezultatu od 4:3 donio finale. 25. marta Del Piero je pomogao Juventusu poraziti inter postigavši drugi gol za konačnu pobjedu od 2:0, što je ujedno bio i njegov prvi gol  sezone u okviru Serie A. U utakmici protiv Lazia 11. aprila zamijenio je sa klupe Mirka Vučinića, i upisao u knjige historije svoj 700. nastup u dresu Stare dame, a u istoj utakmici postigao je i prelijep gol iz slobodnjaka za rezultat od 2:1 koji je njegovoj ekipi donio pobjedu te ih je vratila na vrh tabele.

13. maj 2012. godine i Del Pierova posljednja utakmica na Juventus stadionu.

13. maja 2012. Del Piero je bio starter u finalnom kolu Serie A protiv Atalante, obilježivši pobjedu koja je značila podizanje 30. trofeja Scudetta. Nakon 27 minuta igre, Del Piero je uzeo loptu i sa ugla šesnaesterca plasirao loptu iza leđa Giorgia Frezzolinia. Juve je tog dana slavio sa 2:0, u posljednjem kolu sezone Serie A u kojoj nisu poraženi. Zamijenjen je u 59. minutu utakmice kada je nastupio emotivan oproštaj kako od igrača tako i od strane navijača, kada je Del Piero napravio počasni krug oko terena, i trenutak koji je obilježio srca Juventina za sva vremena. To je ujedno bio i njegov posljednji nastup za Juventus u okviru Serie A.

20. maj 2012. godine, finale Coppa Italie protiv Napolija, Del Pierov posljednji nastup
u crno-bijelom dresu.

Ipak, Del Pierov posljednji nastup za Bianconere je bio sedam dana kasnije u finalnom meču Coppa Italie protiv Napolija. Del Piera je u 67. minuti zamijenio Mirko Vučinić i to je značio kraj njegove igračke karijere u dresu Juventusa. Dobio je ovacije cijelog stadiona i navijača oba kluba. Tokom utakmice izjavio je za medije kako nakon 19 godina provedenih u Juventusu ne namjerava završiti svoju karijeru. Poslije toga napustio je klub i postao slobodan igrač.

I konačnom zbiru, Del Piero je postavio konačan rekord od 705 nastupa u svim natjecanjima, zatim rekord od 289 golova i 134 asistencije u svim natjecanjima za Staru damu. Postigao je 188 golova i ostvario 105 asistencija iz ukupno 478 nastupa za Juve u okviru Serie A. Uz te rekordne cifre, Del Piero je Juventusov rekorder po broju postignutih golova (44), kao i nastupa u okviru Lige prvaka (92), tj. sa 50 golova iz 125 nastupa iz svih evropskih natjecanja, odnosno sa 54 gola iz 131 nastupa u internacionalnim utakmicama. On je također rekorder Juventusa i po broju postignutih golova i nastupa u okviru Supercoppa Italije sa svoja 3 gola iz 6 nastupa. Klupski je najbolji strijelac u utakmicama Serie B sa 21. golom, kao i klupski drugi najbolji strijelac u okviru Coppa Italie sa 25 golova iza Pietra Anastasia. Pored Giuseppe Signorija deveti je najbolji strijelac Serie A svih vremena, i trenutno je najbolji strijelac svih vremena u okviru Supercoppa Italie.

Del Piero je odbio prijedlog kluba da se dres sa brojem 10 "penzioniše" u njegovu čast, sa izjavom "da nikada ne bi želio da se taj broj 'penzioniše', kako svako dijete sanja o danu da na nosi na svojim leđima." 

30. juna 2012. godine Del Piero je uputio otvoreno pismo navijačima Juvenusa, nakon gotovo dvije dekade provedene u timu sa izjavom: "Nakon svega ostaju samo navijači, vi ste Juventus. Taj dres koji sam volio i koji ću uvijek voljeti, kojeg sam želio i poštovao... Od sutra više neću biti igrač Juventusa, ali ću zauvijek ostati jedan od vas. Sada za mene započinje nova avantura, i ja sam spreman kao što sam bio i prije 19 godina."

Internacionalna karijera

Del Piero je uz Roberta Baggia trenutno četvrti najbolji strijelac reprezentacije Italije svih vremena sa svojih 27 golova iz 91 nastupa. Del Piero je svojedobno igrao i za italijansku reprezentaciju za uzraste mlađe od 21 godine, gdje je zabilježio 3 gola iz 12 nastupa, i ujedno bio u timu koji je 1996. godine podigao trofej U-21 Evropskog prvenstva. Del Piero je debitovao u seniorskom timu pod vodstvom Arrigo Saccia u dobi od 20 godina, 25. marta 1995. godine u pobjedi od 4:1 nad reprezentacijom Estonije, u okviru kvalifikacija za Euro 1996. Prvi gol u seniorskom nacionalnom dresu postigao je u pobjedi od 4:0 nad Litvanijom 15. novembra 1995. godine u istim kvalifikacijama. Njegov debi na završnicama bio je u okviru grupne faze, kada je odigrao prvo poluvrijeme protiv reprezentacije Rusije sa brojem 14 na leđima, nakon čega je zamijenjen iz igre sa Robertom Donadonijem.

Sljedeće godine, Del Piero je bio dio tima Italije koja je učestvovala na prijateljskom turniru "Tournoi de France," koji je trajao od 3. do 11. juna 1997. godine kada je reprezentaciju vodio Cesare Maldini, u kojem su osim njih i domaćina učestvovale još i reprezentacije Engleske i Brazila. Del Piero je postigao dva gola u remiju od 3:3 protiv Brazila, te pogodio iz jedanaesterca protiv Francuske u 90. minutu utakmice, završivši kao najbolji strijelac turnira sa svoja tri gola, iako je Italija na kraju bila posljednje plasirana reprezentacija.

27. juni 1998. Cristian Vieri i Alessandro Del Piero nakon pogotka protiv Norvežana
na Svjetskom prvenstvu 1998.

Del Piero se nadmetao da mjesto u napadu sa Robertom Baggijem tokom Svjetskog prvenstva 1998. godine, iako se još oporavljao od ozljede zadobivene mjesec dana ranije u finalu Lige prvaka sa svojim Juventusom. Del Piero je zbog ozljede propustio otvaranje Svjetskog prvenstva i remi sa Chileom koji je završio rezultatom od 2:2, kada je privremeno bio zamijenjen od strane Roberta Baggia. Prvi ikada nastup na Svjetskim prvenstvima zabilježio je u drugoj utakmici grupne faze, u pobjedi od 3:0 nad reprezentacijom Kameruna, zamijenivši Baggia na poluvemenu. Tog dana Alessandro je na leđima nosio broj 10, i pomogao je kod Vierievog posljednjeg pogotka na utakmici. U finalnoj utakmici grupne faze protiv Austrije, Del Piero je prvi puta bio u startnoj postavi. Italija je tada slavila rezultatom od 2:1 i kvalifikovala se kao prvoplasirana ekipa za narednu fazu natjecanja, što je značilo da su izbjegli trenutnog šampiona, reprezentaciju Brazila. U toj utakmici Del Piero je bio asistent kod pogotka Vieria, a izmijenjen je u drugom poluvremenu sa Robertom Baggiom. Italija se kvalifikovala u četvrt finale preko Norvežana koje su pobijedili rezultatom od 1:0, u utakmici u kojoj je Del Piero uz Cristiana Vieria još jednom bio u startnih 11. Nakon toga Italija je eliminisana iz daljnjeg natjecanja nakon remija i lošijega izvođenja jedanaesteraca protiv domaćina turnira, Francuske, a Del Piero je bio pod kritikama zbog lošijega nastupa i zamijenjen je još jednom od strane Baggia u toku drugog poluvremena.

02. juli 2000. godine, Thiery Henri tješi Alessandra Del Piera nakon poraza Italije u finalu
Evropskog prvenstva 2000.

Bio je i član reprezentacije koja je došla do finala Evropskog prvenstva 2000. godine pod vodstvom Dine Zoffa, i iako je na tom natjecanju prvobitno bio zamjena za Francesca Tottija i Stephana Fiorea, Del Piero je nastupio u svakoj utakmici sa brojem 10 na leđima. 11. juna zamijenio je Fiorea u pobjedi od 2:1 nad reprezentacijom Turske u utakmici otvaranja grupne faze, i pogodio prečku iz slobodnog udarca. U finalnoj utakmici grupne faze, Del Piero je uvršten u startnih 11 i postigao predivan gol protiv reprezentacije Norveške, predriblavši dvojicu igrača prije nego što je lijevom nogom smjestio loptu u gornji dalji ugao gola. Poslije, na istoj  utakmici Del Piero je asistirao Di Biaggiju iz kornera za gol koji ih je vodio u četvrt finale. Del Piero je bio starter i na utakmici polufinala protiv jednog od domaćina prvenstva, reprezentacije Holandije, koju su nakon remija bez golova aspolivirali boljim izvođenjem jedanaesteraca. U finalu, propustio je dvije poklon prilike, a Italija je poražena od strane reprezentacije Francuske rezultatom od 2:1 nakon produžetaka, nakon čega je dobio oštre kritike od strane italijanske štampe.

Na internacionalnu scenu vratio se na Svjetskom prvenstvu 2002. godine dok je reprezentaciju vodio Giovanni Trapattoni, nakon sezone u kojoj je sa Juventusom osvojio Scudetto. Del Piero je postigao odlučujući gol kvalifikacija protiv Mađara i odveo Italijane na završnicu. U prvoj utakmici grupne faze protiv Ekvadora natjecanje je počeo sa klupe, a za vrijeme provedeno na terenu nosio je oko ruke kapitensku traku. Postigao je još jedan gol kao "joker" sa klupe, onaj izjednačujući protiv Meksika koji ih je spasio sramote od eliminacije nakon grupne faze. Taj gol je lansirao Italiju u naredni krug, gdje su ipak eliminisani zlatnim golom u kontraverznoj utakmici protiv jednog od domaćina Južne Koreje, u utakmici u kojoj je Del Piero počeo od starta uz Cristiana Vierija i Francesca Tottija.

Del Piero je nastupio i u 6 utakmica kvalifikacija za Euro 2004, postigavši pri tomu 5 golova, nakon čega je pozvan i na završnicu prvenstva u Portugalu. Del Piero je kao kapiten bio u prvih jedanaest u sva tri meča grupne faze, ali su ipak eliminisani iz daljnjeg dijela natjecanja nakon remija Švedske i Danske koji je te dvije reprezentacije vodio dalje.

04. juli 2006. godine, Alessandro Del Piero nakon pogotka protiv Njemačke u polufinalu
Svjetskog prvenstva 2006.

Del Piero je započeo i Svjetsko prvenstvo 2006. godine, nastupivši u dvije od tri utakmice grupne faze, a prvi puta je bio u startnoj postavi u pobjedi nad Australijom rezultatom od 1:0 u okviru šesnaestine finala, 26. juna. 

04. jula ušao je kao zamjena u polufinalnom meču protiv domaćina reprezentacije Njemačke i zabio drugi gol za Azzurre u pobjedi od 2:0. U finalu protiv Francuske, nakon 120 minuta pri rezultatu od 1:1, Del Piero je realizovao jedanaesterac u lutriji preko koje je Italija došla do svoje četvrte titule prvaka Svijeta. Poslije je priznao kako je osvajanje Svjetskog prvenstva sada ispunjen dječački san.

Del Piero je bio kapetan reprezentacije i u sedam nastupa tokom 2008. godine, kao i tokom Eura 2008. Vremenom je predao broj 10 Francescu Tottiju, i zadužio broj 7, broj koji je nosio na samom startu svoje karijere. Poslije penzionisanja Tottija iz reprezentacije 2007. godine, Del Piero je odbio taj broj izjavivši da je zadovoljan svojim brojem na leđima. Nakon Eura 2008. Del Piero je postao tek drugi italijanski reprezentativac, nakon Paola Maldinija, koji je učestvovao na sedam velikih završnica (Euro 1996, 2000, 2004, 2008, Svjetsko prvenstvo 1998, 2002, 2006).

Del Piero je dakle pozvan u maju 2008. godine, nakon 9 mjeseci odsustva sa internacionalnog nivoa, i uglavnom je bio na klupi za izmjene. Ipak protiv reprezentacije Rumunije startao je kao kapiten. U utakmici protiv Holandije zamijenio je Antonia Di Natalea nakon njegove razočaravajuće partije. Iako je samo nekoliko minuta nakon ulaska dao ritam igri Italije i stvorio nekoliko izglednih šansi nije uspio prevagnuti na svoju stranu u utakmici koju je Italija izgubila rezultatom od 3:0. Italija se ipak na jedvite jade kvalifikovala u narednu fazu uz reprezentaciju Holandije, eliminisavši pri tomu Rumune i Francuze. U četvrt finalu ipak naletili su na budućeg prvaka Španiju koji su ih, nakon 120 minuta i rezultata od 0:0 eliminisali boljim izvođenjem jedanaesteraca i ukupnim rezultatom od 4:2. Del Piero je u tom meču nastupio kao zamjena tek tokom produžetaka. 

20. augusta 2008. godine u prijateljskoj utakmici protiv Austrije upisao je pobjedu u svome 90. nastupu za Azzurre. Iako je izjavio kako ne misli prestati igrati profesionalni fudbal do svoje 40. godine, nakon kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. godine, 10. septembra, više nije dobio pozivnice u nacionalni tim.

2013. godine, tadašnji selektor Cesare Prandelli je izjavio kako će razmisliti o pozivu prema Del Pieru za završnicu u Brazilu naredne godine, ali se u međuvremenu predomislio.

Stil igre

Zbog svoje kreativnosti, osebujnog kvaliteta, njuha za gol, kao i tehničkih mogućnosti, Del Piero je u Italiji poznat kao "fantasista." Njegov vrijedan stil igre bio je hvaljen od strane kritičara, te je svojom kreativnošću, pored golgeterskih sposobnosti, donio i veliki broj asistencija. Zbog svojih tehničkih sposobnosti Del Piero je obično igrao kao polušpica, ili što talijani nazivaju "secunda punta," koje u stvari jeste bila njegova omiljena pozicija, iako je bio sposoban igrati na bilo kojoj poziciji širom napadačke linije. 

Često je igrao i između veznog i napadačkog reda, na poziciji koju italijani zovu "trequartista," dijelom što zbog svog odličnog pregleda igre, dodavačkih mogućnosti, kontrole lopte, te mogućnosti driblinga (posebno u situacijama jedan na jedan), iako je nekoliko puta izjavio kako to nije njegova omiljena pozicija. 

Del Piero je nekoliko puta u reprezentaciji dok ju je vodio Arrigo Scchi nastupio na krilnoj poziciji čemu je presudilo njegovo umječe izvanrednog centaršuta sa obje noge podjednako.

U mladosti, pod Marcellom Lippijem, u njegovoj 4-3-3 formaciji, igrao je u "tridenti" sa Vialliem, Baggiom i Ravanelliem, a u njoj je regularno nastupao kao vanjski napadač. Dolaskom Zinedina Zidanea u vezni red Juventusa, došlo je do promjene formacije, igralo se ovoga puta sa dva napadača, a Alessandro je bio u ulozi secunda punte uglavnom uz prvu špicu poput Vieria ili Inzaghia. Nakon povrede 1998. godine, uz Zinedina igrao je uglavnom iza napadača poput Filippa Inzaghia, tokom vremena dok je Juve vodio Carlo Ancelotti. Kako se stil igre Juventusa promijenio tokom drugog režima Marcella Lippija koje je započelo 2001. godine, Del Piero je bio partner Zinedinu i Pavelu Nedvedu, nekada u sredini, a nekada na lijevoj strani, dok je u špicu napada bio David Trezeguet.

18. februar 2001. godine, Alessandro Del Piero nakon gola protiv Barija.

Del Piero je bio veliki majstor za prekide, specijalist za jedanaesterce i slobodne udarce (62 gola). On je treći najbolji strijelac svih vremena iz jedanaesteraca u okviru Serie A, postigavši 50 golova iz 51. pokušaja, a ispred njega na toj listi su samo Francesco Totti i Roberto Baggio. Del Pierova jedinstvena tehnika izvođenja slobodnog udarca je veoma posebna, njegovi slobodnjaci su poznati po jakom felšu, gdje se lopta se uzdiže visoko preko živog zida, nakon čega naglo pada u gornji ugao gola. Del Piero je trenutno prvi na listi strijelaca iz slobodnog udarca u Italiji u svim natjecanjima, postigavši ukupno 49 golova (43 u klubu i 6 u nacionalnom timu). On je također i treći najbolji strijelac Serie A iz slobodnih udaraca sa svoja 22 gola, iza Andree Pirla i Siniše Mihajlovića.

Nakon postignutog gola, Del Piero je često isti proslavljao duž navijačke tribine uz isplažen jezik, u sličnom maniru u kojem je to izvodio Michael Jordan. U proslavi gola u meču Lige prvaka 2008. godine protiv Zenita napravio je salto unatrag, i uzdigao prste u nebesa, posvetivši taj gol svome ocu, kao što je to učinio i u utakmici protiv Baria u sezoni Serie A 2000/01, te prilikom izjednačenja protiv Meksika na Svjetskom prvenstvu 2002. godine.

Zona Del Piero

Zonu Del Piero, ili kako italijani kažu "Gol alla Del Piero," mediji isključivo koriste za opisivanje gola kada napadač uz dribling ulazi sa lijevog boka, te izvan šesnaesterca popularnim "suhim listom" lobuje golmana u njegov dalji gornji ugao. Ovaj naziv je nastao nakon što je to Alessandro ponovio u nekoliko navrata tokom prve dvije sezone pod palicom Marcella Lippija, pogotovo tokom Juventusovog uspjeha u Ligi prvaka u sezoni 1995/96. Del Piero je nastavio zabijati u svojoj karijeri iz sličnih prilika, a slične pogotke zabijao je i iz slobodnih udaraca. Izraz "Zona Del Piero" je dakle korišten i kada bi neki drugi igrač zabio iz slične pozicije.

Period poslije Juventusa

Nakon Juventusa Del Piero je odigrao dvije sezone u Sydney FC u okviru australijske A-lige, te jednu u dresu Delhi Dynamos. Trenutno je slobodan igrač, a nastavak njegove karijere kao profesionalnog fudbalera je upitan. 

Možda je vrijeme da se Alessandro vrati svojoj Staroj dami, i nastavi život u čelništvu kluba, na mjestu na kojem ga svi Juventini svijeta željno iščekuju.

Forza Ale, l'unico Capitano!