 |
| Gianni Agnelli |
"Sve se može uzeti od nas kada jednom nestanemo. Ali u toku života, sve se oslanja na nas. Sve." Gianni Agnelli je vidio neizbježno. Sudbina je vidjela drugačije, vodio je rat sa rakom prostate. Prije nešto više od decenije, svijet je izgubio jednu od važnijih ličnosti. čovjek izuzetne moči koji je često i Italiji opisivan u vicu kada dječak pita roditelje na trgu Svetoga Petra, tko je čovjek sa smiješnom kapom na glavi pored gospodina Agnellija?!
Gianni Agnelli, nazvan tako kako bi ga razlikovali imenom od njegovog djeda, također Giovanni Agnellija također je nazivan i "l'avvocato", što na našem jeziku znači advokat, iz razloga jer je studirao pravo iako se s tim nikada nije bavio.
Malo znamo o njegovom životu. On je takoreći ostao misterija i najbližim prijateljima. Bio je dobro odgojen, pristojan, i na neki način, to mu je bila glavna strategija kako bi ostale zadržao podalje od sebe. Naravno, volio je biti među prijateljima, ali čak i među njima (pri većim događajima), on je bio sam. Gianni, kako su ga opisali njegovi prijatelji, nije bio jedan od onih koji bi upitali za pomoć oko bilo kakvih problema, privatnih ili poslovnih.
Uvijek je imao tjelohranitelje oko sebe. obično je voli reći: "Tko mnogo vidi, taj mnogo i priča." Unatoč što je u tom vremenu terorizam bio jači nego sama država, jedan zatvoreni terorist je čak jednom prilikom izjavio kako je za metu imao Agnellija, ali nije uspjeo doći do prostora da ga upuca.
Očigledno l'avvocato je bio prebrz za njega. Cijela država je tada gotovo bila Giannijeva, kao i FIAT. Ljudi u Italiji i većinom njegovi zaposlenici imali su slogan o njemu: "Agnelli je Fiat, Fiat je Torino, a Torino je Italia."
Agnelli je kontrolirao više od četvrtine Italijanske burze, kao i skupine preduzeća koje su brojale oko 360 hiljada zaposlenika. Ostale njegove aktivnosti su bile oko novina i izdavaštva, osiguravajućih tvrtki, prehrambene industrije, mašinstva i građevine, a između velikog broja zanimanja bila je i "prima Amore", fudbalski klub Juventus. Među najvažnijima, La Stampa i Corriere della Serra (dvije Italijanske najvažnije novinske kuće), dale su Agnelliju "izvanrednu moč."
Svi novinari bivali su zadivljeni Agnellijevim intervjuima. Bilo je sasvim normalno pitati Giannija o ekonomiji, modi i odjeći, o politici, pa čak i o fudbalu i pojedinim fudbalerima. Kao što se zapravo, u toku njegovog radnog vremena u rukovodilaštvu Fiata, nikada nije lišio prilike da podigne telefonsku slušalicu i nazove sportskog novinara kako bi mu ovaj dao savjet o potpisivanju nekog novog fudbalera za svoj privatni fudbalski klub, Juventus. Uglavnom, on je znao ponešto o svemu. Njegova prednost je bila što je sa svakim uspijevao naći interesantnu temu za razgovor.
Gianni Agnelli bio je čisti Playboy. Nosio je bijelu košulju sa otkopčanim gornjim dugmetima, uvijek izbačen ručni sat, a njegov pogled imitirali su zavidni. Također nije pretjerano niti reći kako je za Italijane Gianni bio model "bella figura", a bio je također i ideal kojeg su mnogi slijedili: inteligentan, uspješan, bogat i lijep. Nije ček niti tajna kako je i nakon sklapanja braka sa princezom Marellom Carraciolo di Castegneto, nastavio sa svojim avanturama, a objašnjavao ih je na način: "Stvarno sam volio sve što je lijepo u životu, a prelijepa žena je najljepša stvar od svih."
Zavodio je i zabavljao se strastveno. Njegove ljubavne afere su slijedile gomile paparazza, kada bi svi ti prelijepi modeli, pjevačice, pa čak i njegova bivša žena Jackie Kennedy, prva dama Amerike, odlazile sa rukom ispod njegove prema njegovoj vili. Sve su pripovijedale o njihovim iskustvima sa Giannijem, velikoj ljubavi koja dođe jednom, ali zauvijek ostavi traga. Sa druge strane, Agnelli je uvijek šutio o svojim romansama, izrekom: "Samo sluge se zaljubljuju."
Kao što je već iznad spomenuto, jedna od mnogih žena, Marella, morala je dijeliti brak sa Jacqueline Kennedy. Gianni Agnelli nikada u javnosti nije govorio o aferi sa Jacquelinom, i tolika je bila njegova moć da svijet i dan danas može samo spekulisati o tomu. Bio je dovoljno iskusan da ostane diskretan o svojim ženama, više od tada vodeće žene svijeta. "Ima ljudi koji rado govore drugima o ženama. Ja ne pričam o njima, preferiram pričati sa njima," volio bi pripovjedati.
Upitan pri kraju života, da li sebe ocjenjuje kao ženskaroša, odgovorio je: "Jedan čovjek može biti u isto vrijeme i vjeran i loš muž, jednako kao što može biti nevjeran, a vrlo dobar muž."
Oba Giannijeva roditelja su poginula u nesreći, ali on sam je nastavio da živi na ivici. Preživio je veliki broj ozbiljnih povreda, ali je umro u krevetu. Jednom prilikom vozio je djevojku u svome Ferrariju brzinom većom od 200 kilometara na sat, i doživio strašnu saobračajnu nesreću. Njegove prve misli su bile usmjerene na djevojku, koje je srećom prošla bez ozljeda, i zamolio je sve kako bi istoj identitet ostao skriven. Noga mu je pri tomu ostala paralizovana, zadobio je prijelom jagodične kosti, te oko tri mjeseca dugo nije mogao govoriti. Trebalo je oko godinu dana da se povrati u normalan život.
Niko nije živio bolji i slađi život, "la dolce vita", od Giannija, ali o nikada nije potpuno ignorirao posao. Kada je njegov djed, osnivač FIATa umro 1945.-te godine, ostavio je za sobom industriju u tamnom razdoblju Italijanske istorije.
Giovanni Agnelli je koegzistirao sa fašizmom, a nakon njegove smrti, FIAT je ostao u velikoj opasnosti. Gianni, koji je u to vrijeme bio veoma mlad, uvjerio je Amerikance kako Fiat treba da ostane u privatnom posjedu. Giannijeve namjere nisu svima jasne, prepustio je vrh firme Vittoriu Valleti, jer se smatrao premladim da preuzme tako veliku odgovornost. Gianni je postao direktor 1963.-će godine, a predsjednik 1966.-te i od tada je vodio kompaniju kroz mnogo uspješnih godina, među kojima je bilo i padova.
Zanimljivo je reći da kada je istraga zvana "Čiste ruke" izbila u Italiji, većina Italijanskih korumpiranih ličnosti su nestale. Gianni sa druge strane bio je čovjek od akcije, a ne riječi. Postojala je precepcija kako je Fiat imao posebnu ulogu u Italiji, a Agnellijev veliki ugled ostao je netaknut, nešto što se nije moglo reći o ostalim Italijanskim poslovnim ljudima i političarima.
Međutim, kao što svi znamo, novac i lijep izgled ne donose sreću familiji. Bio je nemiran čovjek gotovo cijelog svog života do samoubistva njegovog depresivnog sina Edoarda 2000.-te godine, za koje vjeruju da je ubrzalo Giannijevu bolest pa i smrt. Edoardovo preobraćanje na Islam ga je dovelo do zaključka kako Edoardo nije prikladan nasljednik njegovog bogatstva.
Edoardov životni put, koji ga je i odveo daleko od uloge menadžera Fiata, Giannia nije mnogo zabrinjavao. Mjesto u Juventusu je bila jedina stvar u familijarnom poslu u kojem je Edoardo imao interesovanja, bio je pravi fan fudbala, a pogotovo je bio pristran Bianconerima tokom 80.-tih. Na dan 29.-tog aprila 1986.-te godine, u Juventusovim naporima da pobijede Lecce, Edoardo je sišao na teren i sjedio pored Giovannija Trapattonija tokom cijelog meča, što je poslije objasnio: "Razlog tomu je bio održati dobar duh. Vrlo je važno podržati igrače na klupi i pogledati utakmicu iz što veće moguće blizine."
Njegova kći Margherita Agnelli de Pahlen, bila je i ostala problem za familiju Agnelli i nakon smrti Giannija. 2003.-če godine zatražila je potpune proračune o očevom bogatstvu. Tvrdila je da to nikada nije dobila, a kada je njen sin Lapo Elkan postao nasljednik kompanije Fiat, stvari su postale i gore. Potresla je familijarno carstvo tužbom protiv očevih dugogodišnjih "consiglieri", pri tomu napadajući iste te mnoge ljude koji su pomogli njenom ocu u prikupljanju bogatstva.
Pitanja su nastala, zašto jednostavno netko nije pokazao spise koje je zahtijevala, i riješe to pitanje jednom za uvijek?! Baš kao što je pitanje jednostavno, takav je i odgovor, iz razloga što nitko do sada nije uspjeo sastaviti potpuni popis onoga što je zapravo sve posjedovao Gianni Agnelli. Ovo "de facto" znači kako će Marghartinim advokatima trebati još itekako dugo vremena kako bi došli do tog podatka. Danas, ona živi u Ženevi, Švicarskoj, i postavila je svoju moćnu familiju protiv sebe.
Gianni Agnelli je usko povezivan sa Juventusom, najpoznatijim Italijanskim fudbalskim klubom. On nije bio samo vlasnik, već i navijač u pravom smislu te riječi. Agnellijeva familija je dio Juventusa još od 1923.-će godine, dok je Gianni i sam vodio klub od 1947.-me do 1954.-te godine. U to vrijeme najvažniji igrači bili su Danes John Hansen i Karl Aage Praest, Carlo Parola, i iznad svih Giampiero Boniperti. Međutim zbog užurbanog života i bolesti koja ga je lagano uništavala, Agnelli je morao podnijeti ostavku, ali nije bilo dvojbe da je njegova riječ ostala ključna u mnogim budućim odlukama oko kupovine većih transfera. Agnelli je bio taj koji je odlučio kako treba kupiti trostrukoga pobjednika Zlatne lopte, Michela Platinija 1982.-ge godine. Gianni je dao nadimak našem voljenom vječnom kapitenu, "Il Pinturicchio", koji i danas živi u našem rječniku.
On je u stvari bio vođa najvećih Italijanskih sportskih institucija, među kojima je bio i tim formule Ferrarija. Poslije svoje smrti, jeste ostavio tvrtku u nekim problemima, ali ne i Juventus, koji je i tada postao prvak Italije. Gianni je volio često sletjeti svojim helikopterom na trening i razgovarati sa svojim igračima, a svaki posjet je zasigurno bivao na naslovnicama svih sutrašnjih novina.
Gianni je bio više od predsjednika. Uvijek je bio informisan o svojim igračima, i uvijek je volio dovesti Juventus u svoj "dom", Vilar Perosa da odigraju pokoju prijateljsku utakmicu. Uživao je specijalan odnos sa Alessandrom del Pierom, a telefon predsjednika Giampiera Bonipertija, još jedne legende, je redovno zvonio tačno u 6 ujutru.
Agnelli je ostao jedna od najvažnijih figura čijim su se komentarima divili svi novinari. Jednom je izjavio: "Osjećam se uzbuđeno svaki put kada vidim slovo "J" u naslovnicama novina. Istog trenutka pomislim na Juventus."
I jedna od istaknutijih njegovih izjava je: "Juventus je, za sve one koji vole Juventus, strast, zabava... i nešto za nedjelju. Pokušavamo im (ljubiteljima Juventusa) dati najbolju moguću predstavu, i što je moguće više zadovoljstva."
Svoju sliku i nasljeđe koje je ostavio Bianconerima, ostat će zauvijek. Volio je Juventus svim svojim bićem, i nikada nije propuštao kada njegov klub igra. Tokom svojih najgorih perioda u životu, kada je izgubio osjećaj u nogama i više nije mogao ići na stadion Juventusa, gledao ih je kod kuće preko televizora. Gotovo da uopšte više niti nije mogao vidjeti, gubio je vid. Marella (njegova supruga) objasnila je kako joj nikada nije priznao ikakvu nelagodu, i kako nikada joj nije rekao kako ne može gledati Juventus na TVu zbog gubitka vida, ali je doživljavao puko zadovoljstvo samo slušajući komentatore.
Nikada supruzi nije priznao svoju sljepoću. Takav je bio, nije ju nikada želio obeshrabriti, i sve u svemu, njegov angažman je bio presudan u stvaranju Juventusa jednim od najvećih fudbalskih institucija u svijetu, i pod njegovim vodstvom Bianconeri su postali to što jesu.
Mnogo toga je rečeno o Gianniju, Italijanskoj ikoni i mitu fudbalskog kluba Juventusa, koji i danas s ponosom govore o "Lo Stile Juve" i Juventitá o jednim od dragocijenih blagoslova što nam ih je dao. Za one što su bili oko njega, on je ostavio "prazan prostor" koji se nikada više neće nadomjestiti, a oni poput nas, koji bi željeli da su ga znali, bi rado mijenjali živote sa onima čiji je život dotakao.